Detoni u Križevcima

Post festum: izložba Marijana Detonija u povodu 101. godišnjice rođenje (izbor radova), likovna galerija, Križevci, 20. travnja – 7. svibnja 2006.

Detoni u Križevcima

Protekle, 2005. godine, navršilo se punih sto godina od rođenja znamenitoga hrvatskog slikara i grafičara, profesora i akademika Marijana Detonija. U široj kulturnoj javnosti ostalo je to nezapaženo, jer je svim državnim ustanovama u kojima je Detoni djelovao (od Akademije likovnih umjetnosti do Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), čini se, svjesno ili nesvjesno, to promaknulo. Jedino Križevčani nisu zaboravili svojega nekadašnjeg sugrađanina: Saša Živković, akademski umjetnik mlađe generacije, izveo je performans Građanin M. D. ispred spomen-ploče na nekadašnjoj kući Detonijevih. Bilo je to 18. travnja, točno na dan Detonijeva rođenja. Tijekom ljetnih mjeseci, pak, Ogranak Matice hrvatske Križevci predstavio je javnosti prigodnom izložbom u svojim prostorijama trideset linoreza iz najpoznatije Detonijeve mape Ljudi sa Seine. Ipak, svi smo bili suglasni da je to nedovoljno za velikoga Detonija. Tada se uključuje Gradski muzej Križevci s projektom organizacije cjelovitije prezentacije Detonijeva stvaralaštva u 2006. uz 101. godišnjicu njegova rođenja, prije svega s naglaskom na razdoblje kraja dvadesetih i početka tridesetih godina 20. stoljeća, odnosno njegove protozemljaške faze, kada nastaju brojne slike s prikazom Križevaca i okolnog krajolika.

U fundusu Likovne galerije križevačkoga Gradskog muzeja čuvaju se neka od važnijih djela iz tog razdoblja, kao što su npr. Sajam u Križevcima, Jazz (tri muzičara), Medvjed u Gornjem gradu i druga, no za potpunije predstavljanje opusa istaknutog umjetnika bilo je potrebno posuditi veći broj slika od drugih vlasnika. Zahvaljujemo ovom prigodom Modernoj galeriji u Zagrebu i Gradskom muzeju u Karlovcu na spremnosti da posudbom slika iz fundusa omoguće realizaciju naše zamisli. Osobitu zahvalnost upućujemo Dubravku Detoniju, Dunji Detoni–Dujmić i Dagmar Löffler–Badžek, kao nasljednicima umjetnikove ostavštine, koji su nam dragovoljno ustupili slike iz svoje zbirke za ovu izložbu. Za izlaganje mape linoreza Ljudi sa Seine zahvaljujemo njihovim vlasnicima Renati i Franji Husinec iz Križevaca.

Izložba Marijana Detonija dio je programa u obilježavanju Dana grada. To je vrijeme kada se s ponosom prisjećamo svih uglednijih Križevčana. Slikar Marijan Detoni svakako je jedan od njih. Trajna je uspomena na njega spomen–ploča na roditeljskoj kući i jedna ulica u Križevcima koja nosi njegovo ime. Svojim radovima Detoni se vraća u rodni grad nakon punih 76 godina, koliko je, naime, prošlo od prve samostalne izložbe koju je priredio ovdje 1930. godine.

Pa, dobrodošli, profesore!

Zoran Homen

Da je Marijan Detoni naslikao samo Sajam u Križevcima (1932), zauzeo bi jedno od važnih mjesta u skupini Zemlja, a time i u domaćoj umjetnosti verističko–tendencioznog usmjerenja. Da je autor ostavio jedino Fantaziju oronulog zida (1938), nitko mu ne bi mogao osporiti povijesnu pionirsku ulogu u afirmaciji apstrahirajućih, nefigurativnih težnji u hrvatskom prostoru. Da nije učinio drugo nego grafičke mape i cikluse, linoreze i litografije, okupljene unutar korica raznih cjelina (a sve u rasponu od desetak godina: 1932–1942), bio bi zadužio našu sredinu vrhunskim rezultatima tehnike i fantazije. Da je, konačno, njegov rad bio isključivo pedagoški, saldo ne bi bio nevažan i zanemariv kad je odgojio plejadu budućih plodnih grafičara i umjetnika kao što su Šutej i Kuduz, Paro i Peko, Nevjestić i Pozaićeva. Paradoksalno je ako zaključimo da bi možda s manje uloga on bio postigao više odjeka, ali ostaje činjenica da raspon dara i rada Marijana Detonija otežavaju njegovo jednoznačno određenje i lako svrstavanje u stilske ili generacijske ladice. Istina je da njegovo stvaralaštvo poznaje više kreativnih orijentacija i razvojnih faza, kao što, uostalom, i njegov život ima nekoliko jakih cezura i rezova zbog djelovanja u specifičnim radnim uvjetima (ili nepovoljnim okolnostima). Međutim, moramo priznati da njegove mijene i morfološke oscilacije nisu bile toliko poticane izvanjskim okolnostima koliko unutarnjom logikom sazrijevanja i potrebama neposredna reagiranja. Premda u njegovu opusu prepoznajemo tako raznorodne sastojke kao što su realistička opservacija i strukturalna kompozicija, odnosno maštovita deformacija i harmonična organizacija, neosporno je da nalazimo i organske prijelaze iz jedne opcije u drugu, jasno je da razlozi novih okušavanja pretpostavljaju iscrpljenje onih prethodnih, a potreba dograđivanja usklađena je sa širinom stečenih iskustava. Izložba kojom se slikar Detoni još jednom predstavlja publici rodnoga grada, štoviše vraća nakon sedamdeset i šest godina na mjesto svojega prvog javnog samostalnog pokazivanja, prilika je da se cjelovito sagledaju njegovi dometi i okviri. Premda na njoj nema nekih od antologijskih ostvarenja, ima dovoljno vrijednih radova i slika raznovrsnih usmjerenja da nam omogućuje skraćeni, sintezni i dijagonalni, ali ipak i retrospektivan uvid u djelo. Dobrodošlo je pritom što je prve slike Detoni posvetio upravo zavičajnom ambijentu, što je panoramom Križevaca ili varijantama Potočkog odvojka reprezentirao svoje težnje za objektivizacijom viđenoga. Sa slikom kao što je Jazz (1929) definitivno je apsolvirao konstruktivizam ili postsezanizam »Proljetnog salona«, da bi iste godine (Daje se na znanje) samostalno predskazao zemljaški duh te u reduciranoj, simplificiranoj i naizgled tvrdoj i sirovoj stilizaciji stvorio nekoliko iznimno zrelih djela priželjkivana pučkog nadahnuća, odnosno prvobitnosti izraza i socijalne legitimacije za kojom je težila Zemlja: Sajam u Križevcima, Berba, Majalis kod sv. Vurja, Medvjed u Gornjem gradu i Zimski pejzaž.

Potkraj tridesetih godina Detonijeva lirska narav odustaje od čvrstih obrisa i tonskoga građenja oblika u korist difuzne atmosfere i magličaste slutnje. Kad to i ne rezultira slobodnom kombinatorikom s temom (oronula) zida, kad su, štoviše, motivi još uvijek društveno angažirani (Higijena naroda, Nabacivanje kamenjem, Dvije skitnice), uvećana je autonomija slikarskoga čina, osnažena je gestualnost i kromatska amplituda. Slikarev odlazak u rat urodio je nizovima dnevničkih bilježaka, serijama neposrednih crtačkih svjedočanstava, na temelju kojih je u prvom poratnom razdoblju načinio nekoliko velikih kompozicija, tada aktualna i čak zahtijevana, socrealističkog predznaka. Prelaz preko Neretve (1946) i Prelaz partizana u čamcu (1947) slike su dirigiranih motiva i sužena, sordinirana kolorita, ali iza njih ipak stoji iskustvo doživljaja i potreba da se prizori prebace u područje simboličnih protega.

Detonijeva onirička i nadrealno–groteskna žica možda se jače iskazala u grafičkom mediju, kao što je u linearizmu ili u crno–bijelim kontrastima očiglednija moć njegove vješte ruke i čista oka. Ipak, u opuštenijoj klimi umjetnosti nakon raskida s tendencioznim zadacima, dakle u kasnim pedesetim i poslije, došla je i u slikarstvu do izražaja umjetnikova potreba da se ogleda s neviđenim prizorima ili s ornamentalno skladanim elementima poput mrlja i krugova, svjetlosnih jezgri tamnih odjeka. Riječ je o svojevrsnoj sinesteziji, o gotovo glazbenom transponiranju optičkih činjenica, kako to svjedoče Cvjetovi ili Dramatična simfonija. Mikro– i makrosvjetovi dodiruju se sličnostima i paralelizmom strukturalnih poticaja (Urarski stol, 1967. i Visoko nad Kalnikom, 1968), a transcendiranje zbilje može ići od sasvim prizemnih pobuda, kao što je Mljetski roštilj (1960), pa do upravo kozmičkih dimenzija (Mjesec u šumi, 1970).

Razumije se, u svim fazama i svim traženjima i usmjerenjima slikar Marijan Detoni nije mogao postići jednaku motiviranost i istu specifičnu težinu, ali je svoju radnu amplitudu časno ispunio, a vrhunskim dosezima upisao se među važne protagoniste prošlostoljetnoga hrvatskog slikarstva i grafike.

Tonko Maroević

Iz Pariza, gdje je 1933. boravio kao stipendist francuske vlade, Marijan Detoni donio je u domovinu seriju skica i crteža s motivima pariških bulevara, predgrađa i obale Seine. Posljednje prizore prenio je u mapu s trideset listova linoreza i u nakladi od pedeset primjeraka objavio 1934. Zajedno s godinu prije tiskanim Hegedušićevim Po dravskim motivima, mapa Ljudi sa Seine najvrednije je što je hrvatska međuratna tendenciozna grafika dala, a njezina autora potvrđuje kao autentična i velika grafičara.

Razlozi za likovnu transpoziciju motiva s obale Seine, uglavnom vezanih uz život lučkih radnika, lađara i sirotinje, zasnivaju se na barem dvama jakim povodima: s jedne strane to su opće okolnosti u znaku socijalnokritičke umjetnosti i Detonijeva pripadništva skupini Zemlja, a s druge posebnosti njegova opusa, u kojem do izlaska mape već postoji impresivna serija crteža sa sličnim motivima iz Vukovara, odnosno tamošnje dunavske luke. No, dok je u seriji Utovar na Dunavu ponajprije izvanredan promatrač, koji analitički zapaža i crta najmanje pojedinosti, a grubu društvenu zbilju ublažava anegdotom i karikaturom, u pariškom ciklusu Detoni je neposredniji, elementarniji i sintezniji. Barem poneka od tih osobina može se pripisati naravi same tehnike linoreza, ali su neki radovi rezultat iznimne stvaralačke koncentracije i posebne oblikovne namjere da se dosegne maksimalni likovni efekt.

Radeći u duhu Zemlje, dakle usvajajući njezino bitno načelo o povezanosti umjetnosti i života, te prihvaćajući stajalište kako umjetnost nije vrijednost koja bi mogla nastajati mimo kulturnoga, socijalnog i političkog konteksta, Detoni je u tim linorezima pružio i uvjerljive dokaze o tome da tek s kvalitetom sinteza umjetnosti i života postaje opravdana. U svakom drugom slučaju, kao što žalosni primjeri ispravnosti teme, a šlampave likovnosti dokazuju, riječ je o plakatu i propagandi, a ne umjetnosti.

Detoni je, pripadajući formalno, ali i likovnim i idejnim nazorom skupini Zemlja, cijelo prijeratno razdoblje radio u duhu i u namjeri ostvarenja te sinteze. Započeo je s neoprimitivističkim križevačkim motivima, s platnima na kojima su prevladavale hegedušićevske plošnine i lokalne boje, a završio je s eksplicitnim socijalnim temama iz provincijskoga života, u kojima je dolazila do izražaja sinteza precizna crteža i sve otvorenije i slobodnije boje. Iako je najbolja ostvarenja postigao kao crtač i grafičar, sve je više naginjao kolorizmu i irealizmu, da bi nakon drugoga pariškog boravka i preseljenja u Karlovac 1936. boja i fantazija potpuno zaavladale njegovim platnima. I tko zna u kakvim bi emfazama to završilo da nije došao rat, partizansko iskustvo s nizom crteža i skica iz prve ruke te poslijeratne dokumentarne i herojske teme rata i obnove. No, već početkom pedesetih javljaju se pokušaji priključenja na izgubljenu liniju nadrealističkih platna iz 1938. (poznata Fantazija oronulog zida) i na kolorističke varijacije koje je slikao neposredno prije rata. Neka od tih djela uspijevaju uhvatiti vrijednosni i poetski priključak, ali s nekima i u pedesetima i šezdesetima još traži priključak na modernitet.

Za mapu Ljudi sa Seine Detoni se očito dulje i pomnije pripremao: za trideset listova s različitim motivima vezanim uz pariški dio rijeke trebalo je napraviti stotine skica i opisa pojedinih situacija. Iako mu namjera nije ležala u kroničarskom bilježenju, niti je smjerao dnevničkim likovnim zapisima, ipak je raznovrsnošću motiva, situacija i prizora uvjerljivo rekonstruirao život uz rijeku. Dakako, to je onaj dio života koji ne postoji u šarenom turističkom bedekeru, život ispunjen teškim radom, štrajkovima, nesrećama, borbom za preživljavanje, hladnoćom, dosadnim nedjeljama... Iako na Detonijevim grafikama nećemo naći poznate pariške motive, repere, simbole i toponime, po nizu detalja (mostovi, obrisi kuća, dokovi, natpisi, uniforme) znat će se locirati mjesto zbivanja. No, iznad svega te grafike dijagnosticiraju naličje raspjevanog i sunčanog Pariza, dramu njegove periferije, osamljenost njegovih žitelja, beznadnost društveno obespravljenih, očaj izgubljenih... Taj bi krik ostao bez dubljega odjeka kada prizori ne bi bili uvjerljivo likovno interpretirani. Složili bismo se da u našem kritičkom realizmu teško da ima impresivnijega lista od Marša gladnih, a likovno skladnijeg i prostorno bogatijeg od Stepenica. A tu su još i psihološki produhovljen Žandar, socijalno nesmiljeni Ugljenari, optužujući Pad sa skele, veristički izravan Cipele i štakori ili pritajeno letargičan Ljudi se odmaraju. Trideset nevelikih listova ujedinjuje ponajprije interpretativna i stilska dosljednost, pri čemu se na uvjerljiv način barata oblikovnim sredstvima grafičke discipline. Linorez, istina, traži sumarnosti, velike plohe, crno–bijele kontraste i jake plošnine, ali te se vrijednosti u manje sposobnim rukama lako mogu pretvoriti u konvencije. Detonijeva je zasluga u tome da ih je on učinio strukturalnim vrijednostima, suvereno primjenjujući grafičko znanje, slikarski osjećaj, umjetnički temperament i idejne nazore u cjelinu jedinstvene snage i antologijske vrijednosti.

Marijan Špoljar