Veselo i bogato zagorje

Veselo i bogato zagorje

Veliki broj mladih autora, od dječje dobi do akademski školovanih, te raznolikost i kvaliteta njihovih djela, jedna je od odlika Salona

Saloni često ostaju razapeti između težnje da se pokaže ono što je aktualno, da se pruži pregled trenutne umjetničke situacije i kustoskih koncepcija koje mogu umjetno proizvesti tu zbilju. Zagorski likovni salon, sada četvrti po redu (nastao 1997. kao trijenalna regionalna manifestacija) priklonio se toj prvobitnoj nakani, to jest nije se od strane kustosa, selektora (Branka Hlevnjak, Dora Kovačević i Stanko Špoljarić) nametala određena tema ili problem, nego su se unutar poveznice sama Zagorja kao prostora djelovanja, zavičajne pripadnosti ili inspiracije (dakle ni tu se nisu postavili strogi okviri), skupila djela 99 autora nastala u klasičnim likovnim tehnikama (slikarstvo, grafika, kiparstvo, fotografija). Zaista, takve neopterećene izložbe i više su nego dobrodošle manifestacije u kulturnim sredinama poput Krapine, jer na jednom mjestu daju presjek stvaralaštva od poznatih umjetnika poput Ante Kuduza (prepoznatljive digitalne grafike akromatskih mikrostruktura s prodorima kolorističkih vibracija), Zdenke Pozaić, Ratka Petrića (duhovito sučeljavanje dviju stolaca u Dijalogu), Alema Korkuta (izvanredno propuhivanje Maestrala kroz dvije istovjetne kiparske forme) do sasvim mladih nada, primjerice Dijane Papež (r. 1987, fotografije Seoska idila I i II) i Tomislava Hršaka (r. 1992, dobar psihološki portret Stric Ruda, koji stilski podsjeća na ostavštinu hlebinske škole). Fleksibilne selektorske odrednice omogućile su da se na Salonu prikažu radovi karakterističnih zagorskih motiva (akvarel Hiža Marije Jančić Javorović, ulje na platnu Put među bregima Marte Makanec), te djela mlađih autora koja variraju tematiku od istraživanja kolorističkih vrijednosti unutar enformelističkih okvira (Koraljka Kovač – Iz ciklusa Otvoreni prostori, ulje, vosak na platnu), ironičkog preispitivanja odnosa umjetnik – kritičar (Zdravko Lacko – Lako je kritizirati, teško je stvarati, kombinirana tehnika), kontekstualiziranja svakodnevnih momenata čija se sceničnost gotovo približava stripovskoj maniri (Danijel Drakulić – Povratak, Dosadno jutro, ulja na drvu). Pripadnik starije generacije, Zvonimir Kekeč, sažeo je pak Hrvatsku zbilju, koja se kreće u amplitudama od barda Dragutina Tadijanovića, obilježavanja Tesline obljetnice i demonski neizbježne predstavnice na Eurosongu, kroz novinske članke i vlastite rukom ispisane komentare. Od male plastike spomenimo oniričke kristalne glave Hede Rušec, reducirane forme Jurja Žukine (Zagrljeni) i Krešimira Roda (Spojeni oblici). Svakako treba istaknuti zanimljive skulpture u drvu — Mačke mlade autorice Irene Podvorac, koje oživotvoruju karakterističnu gibljivost i eleganciju tih životinja. Upravo je veliki broj mladih autora, od dječje dobi do akademski školovanih, te raznolikost i kvaliteta njihovih djela, jedna od odlika ovog Salona. Zanimljivo je da je ocjenjivački sud (spomenuti Branka Hlevnjak, Dora Kovačević i Stanko Špoljarić) dodijelio tri jednakovrijedne nagrade — Mirjani Drempetić Hanžić Smolić, Zdenki Pozaić i Antunu Borisu Švaljeku. Umjetnica iz Zaboka, Mirjana Drempetić predstavila se djelom nastalim u kombiniranoj tehnici koji subjektivno u deset nadrealnih sekvenci promišlja fizički i egzistencijalni ljudski put (Razvojne faze čovjeka). Zdenka Pozaić u grafičkom je mediju drvoreza u boji dala lirsko viđenje zagorskih brega kroz mijene godišnjih doba (Bregi–jesen, Bregi–zima, Bregi–proljeće). Već i sami naslovi ulja na platnu Antuna Borisa Švaljeka navješćuju njegov prepoznatljivi šareni, razigrani rukopis s dozom ironije — Tica emotivka, Nikad nisam bio u Indiji, i ozbiljnija Noina arka. Ljubo Škrnjug dobio je Posebno priznanje Salona za dugogodišnji slikarski rad i za promicanje likovne kulture u zemlji i inozemstvu. Nikako ne možemo zaobići povijest zgrade Galerije grada Krapine. Galerija koja djeluje u sklopu Pučkog otvorenog učilišta Krapine u kući je odvjetničke obitelji Majcen. U neoklasicističkoj građevini iz druge polovice 19. stoljeća sastajali su se biskup Juraj Strossmayer, veliki prijatelj obitelji, i Ante Starčević. Posljednje vlasnice, Zdenka i Nada Majcen, darovale su kuću gradu pod uvjetom da nakon njihove smrti u njoj bude galerija. Nakon preuređenja taj reprezentativni prostor s brojnim izložbama svakako pridonosi kulturnoj revitalizaciji središta Hrvatskog zagorja.

Barbara Vujanović