U KOŽI I IZ KOŽE

U KOŽI I IZ KOŽE

Vesna Biga, Ispod kapaka druge rase, Naklada MD, Zagreb, 2004.

Vesna Biga, Vidok koža, Hrvatsko društvo pisaca / Durieux, Zagreb, 2006.

Spisateljica koja nakon više knjiga priča i romana u novim knjigama pretežno objavljuje poeziju nesvakidašnji je slučaj kojemu se nudi spremno objašnjenje: poezija se može promatrati i kao zgusnuta, destilirana proza. Vjerojatno se i u spisateljičinoj prozi kriju i drugi razlozi koji su piscu ovih redaka nedostupni. Sve veći utjecaj stvarnosnoga pisma u novijem hrvatskom pjesništvu također može biti poticajem pripovjedačici da diskontinuiran prozni tijek počne bilježiti pod radnim naslovom poezije. Uvidom u zbirku uvjerit ćemo se da poezija Vesne Biga (1948) nije ponajprije obuzeta stvarnosnim, koliko se god njime ambijentirala. Ona ima određeni program koji se tematizira u ciklusima i nekoliko razina poruka, a te su eventualno šifrirane naslovima ciklusa. Tako je prvi ciklus, Sa sjenkom imena za petama, okupljen oko teme riječi. U pjesmi po kojoj se naziva ciklus riječ je uosobljena i simbolizirana prognanošću i konspirativnošću. Po tome bi ta poezija epizacijom i simbolizacijom povijesne traume pripadala »pjesništvu scene označenog« (Cvjetko Milanja), odnosno, po meni iskustvu egzistencije na sličan način kao recimo Horvatićeva. Prema tome, njezina se autoreferencijalnost ne može pripisati označiteljskom planu. Pjesnikinja bez oklijevanja uvodi riječ simbol u realistički prozni kontekst: »...a kad sam otišla u kuhinju ta mi se riječ / smjestila negdje na zatiljak, nije imala topli dah, / ni leden dah, niti se igrala trnaca duž kičme...« (Popodnevna). U takvu okružju ta se riječ, u nekoj od preobrazbi, realno psihološki ispostavlja kao drugi (bližnji) s kojim pjesnikinja stoji u prisnu odnosu i s kojim može u mašti razmijeniti stajalište (Sama usred tijela). Pjesme ove zbirke najpouzdanije se mogu odrediti stanovitom fabulacijom samoće, gdje se govorniku izjalovljuju svi pokušaji bijega od subjekta, koji ostaje nosiocem egzistencijalne brige i poetičkim ishodištem. Zbirka Vidok koža produljuje istu pjesnikinjinu opsjednutost jednom temom ili, ako tako hoćemo, konceptom. Ovaj put taj je simbol koža, koji je još bliži egzistencijalnom tonalitetu njezine poezije. Pjesnikinja se udaljuje od patetičnoga svetokruga simbola i svoje negativne obilježenosti njime da bi na novu knjigu primijenila uzorak varijacija ili sadržajnih stilskih vježbi, koje sažima koncept mijenjanja koža. Postupnom karnevalizacijom umjesto simbolizacije Vesna Biga se oslobodila mračne pozadine brige i upustila se u kombiniranje i igru sa slobodno odabranim elementima, koji ne isključuju ni bizarno sročenu subjektovu tjelesnost :

Poda li se pjenušavim gejzirima žlijezda, mliječi

pitomih nebaca u opni usne duplje, glatkoći susreta

u paučini pljuvačke, ušećeri li hitro ljute sokove

bespuća, duž putanje u koži upisana slast i

nebesno je savršenstvo pahulje koja se topi i sliježe

u pupoljcima jezika, tako se meko sliježe i ramenima,

u drobu mozga legu se sazviježđa od čokolade,

blistaju kristali pistacchio–leda za koje zalazi meden

mjesec, pusle ždrijelo poju, grlu žude jagode i zlatni

štapići od marcipana vrebaju da prhke komete djetinjstva

padnu u raslinje zazubica...

(XXIII)

Opsesivno skidajući jednu po jednu kožu — kao Rimbaud velove u Zori — pjesnikinja se oslobađa težine isključiva subjekta iz svoje prethodne knjige da bi, u travestiji fenomenologije, pretvorila kožu u vlastitog dvojnika (»Kučko, kožo, kažem joj«) prema kojemu se može odnositi kao prema marioneti. Ona svoj identitet može napokon svući u danse macabre u najboljem stilu kršćanske martirološke imažerije:

...nju već naseljava lakom podzemni soj,

i dok mrtve ćelije polako klize tlu, ova koža

naočigled se svlači s jabučica lubanje, olako

napušta sve ključne kosti, slaže zglob na zglob,

ostavljajući tek prazno odijelo na vješalici

(XXXVI)