Statična običnost

Statična običnost

Teme koje obrađuje Da Vincijev kod prepune su glazbenoga potencijala. Šteta što Hans Zimmer to nije prepoznao

Već su se svi složili da je Da Vincijev kod redatelja Rona Howarda zapravo puno vike ni za što te da različite interpretacije kršćanskih dogmi odjevene u prosječan krimić ne bi smjele biti prevelik problem Crkvi. Glazba, koju je skladao Hans Zimmer, gotovo u stopu slijedi te postavke. Zapravo, sâma ideja da se angažira skladatelj Zimmer koji se odavno uljuljkao u stil koji ima svoju publiku (baš kao i one koji ga ne mogu podnijeti), pokopala je film za korak dublje u prosječnost blockbustera. Zimmer nije mnogo razmišljao oko toga kako će glazbom interpretirati priču: u stalnosti glazbenog jezika oslonio se na neke vlastite tipičnosti koje (ali baš kao u nekadašnjem klasičnom holivudskom filmu!) jamče razumijevanje i prihvaćanje. U filmu se čuju komadići Hannibala (čime je prikladno pridonio jezovitosti), ulomci partiture za Grimiznu plimu te dijelovi partiture filma Batman: početak, gdje je do izražaja došla svojevrsna skladateljska stagnacija — akcija koja nije izazvala glazbenu reakciju. Upravo u stilu najnovijeg Batmana, Zimmerova je partitura uglavnom atmosferska: tematski rad skriven je u prosječno instrumentiranom orkestralnom tkivu (uobičajeno je za Zimmera da nedostatak prirodnih dubokih tonova nadopunjuje elektronikom), gdje su iskočili jedino solistički instrumenti (violončelo koji svira Martin Tillman te električna violina koju svira Hugh Marsh), uključujući glasovir koji je koloristički oživio unificiranu boju dominantnih gudača. Partituru je na višu razinu podigla upotreba zbora. U filmu u kojemu su religijske teme itekako važne, zbor se upravo očekuje, a Zimmer je jedino sa zborom postigao nešto više od prosječnog sigurnog skladanja za publiku. Eterični ženski glasovi (uz povremenu upotrebu solo ženskoga glasa koji funkcionira kao podtekstualna evokacija osamljenosti Marije Magdalene) i duboko–prijeteći muški glasovi proširili su raspon glazbene funkcije Da Vincijevog koda. I dalje tretirana kao pratnja, glazba je u zborskim dionicama iznijela jednostavnu religioznost (jednostavne harmonijske progresije), jezovitu zamamnost (dramatični pristup prizorima s Bijelim anđelom) i duhovnu veličanstvenost (tu se Zimmer snažno oslonio na iskustvo skladanja za film Grimizna plima). Zborski su dijelovi (zborom dirigira Nick Glennie–Smith) u film unijeli dodatni element fantastike i magije, koji je zapravo nužan u složenom religijsko–kriminalističkom sadržaju. No upravo je taj sadržaj prepun simbola, religijskih proturječja, tumačenja, beskonačnih značenja i traženja — dakle, prepun slojeva koje je barem skladatelj morao prepoznati. Teme koje obrađuje Da Vincijev kod, počevši od sâmog Da Vincija (koji u filmu ima sasvim malu ulogu) i njegove Mona Lise, preko Crkve i crkvenih redova, fanatizma i pravog kršćanstva (u koji se umeće i priča o vitezovima templarima) do krimi–priče i naslovnoga lika koji je stručnjak za simbole, prepune su glazbenoga potencijala. Šteta što Hans Zimmer to nije prepoznao, što ga je vlastita kreativna lijenost (ili nemogućnost?) zakočila da ode dalje od utvrđenih standarda, sada već Zimmerovih klišeja koji ga u posljednje vrijeme sve više guraju u praznu i statičnu običnost.

Irena Paulus