Sakralna arhitektura

»Oris«, časopis za arhitekturu i kulturu, ur. Andrija Rusan, god. VII, br. 37, Zagreb, 2006.

Nakon što je goruća tema sakralne arhitekture u suvremenom hrvatskom trenutku aktualizirana izložbom Novija sakralna umjetnost u Klovićevim dvorima (28. veljače – 30. travnja) i nedavnom epizodom HTV–ove emisije Drugi format, posvećene istoj problematici, i »Oris« je, u svom stilu, aktualan. Sakralnost u arhitekturi tematski je blok kojim se 37. broj časopisa otvara. Time on, nanovo, potvrđuje svoju vrijednost u znalačkom izboru tematske problematike, zasnovane na realnosti trenutnoga stanja, ažurno ukazujući na ključna događanja, poteškoće, dobra rješenja i zablude. U tom je smislu i definicija časopisa kao onoga za kulturu i arhitekturu indikativna. »Oris« kontinuirano uspijeva spasiti se od »barbarstva specijalizacije«, kako je to volio reći prof. Ivančević, zanimanjem za zbivanja koja nisu usko vezana uz arhitekturu (uvijek su svježi i zanimljivi članci o fotografiji, videoumjetnosti i, čak, literarni radovi, a posebno pohvaljujem praćenje, koje, čini se, postaje kontinuirano, izložba u vukovarskoj galeriji Oranžerija na stranicama koje časopis zatvaraju). »Oris« se ne ograničava ni geografski te tako uvijek možemo vidjeti prezentaciju kuća iz Austrije, Australije, posebno je često zastupljena Slovenija... Svakako koristan izvor podataka i nadahnuća za struku. Budući da je iza nas, zbog svima nam dobro znanih povijesnih okolnosti, razdoblje intenzivne sakralne izgradnje, trenutak je ovo kada se, čini se, sažima učinjeno. Zajednički je zaključak da se, u potrebi za sakralnim objektima koja je realno postojala i dobro je da je na nju odgovoreno, on nije, nažalost, najsretnije iskoristio u smislu kvalitete ostvarenih radova. Ta je izjava jasna i iz poteza Ivana Oštrića, koji na zagrebačkoj izložbi ističe samo deset radova. »Oris« raspravlja o pojmu svetosti uopće te kako ga izraziti arhitekturom teorijskim tekstovima (Juhani Pallasmaa: Doživljaj svetosti u arhitekturi) ili analizom konkretnih primjera, npr. tekst Petre Čeferin, Imago mundi. Crkva Viikki JKMM arhitekata, kojom se, ponovno, ističe superiorna uloga finske arhitekture u odgovorima na suvremena pitanja. Finci, još od Aalta, izvanredno sintetiziraju tradiciju i suvremene potrebe i mijene, uspijevajući sačuvati humanost uz pripadnost današnjem trenutku. Osim toga, oni su se pokazali dalekovidnima i u smislu čuvanja atmosfere istinske duhovnosti (= izbjegavanje banalnosti), i rješavanju praktičnih potreba, kao što je činjenica da crkve u Finskoj imaju dvojaku funkciju — one su sastajališta vjernika prigodom liturgije, ali i mjesta predviđena za susrete lokalnih zajednica. Petra Čeferin ističe važnost te funkcije jer se u posljednje vrijeme javni prostor smanjuje i ograničava na trgovačke centre. Na taj način, ove crkve postaju utvrde borbe protiv destruktivnosti konzumerizma. Istaknula bih i zanimljiv tekst Aleša Vodopivca Poetika iskrenosti, o jednom slovenskom rješenju, kao i, dobrodošao, osvrt na genijalno Planićevo rješenje pjevališta Sv. Marije u Zadru, nakon tragičnih događanja u Drugom svjetskom ratu. Tekst potpisuje Joško Belamarić, ističući kako je ova obnova jedan od najsvjetlijih primjera konzervatorsko–restauratorske prakse u Hrvatskoj, nažalost, poprilično osamljena. Intervju s Nikolom Bašićem, kojim arhitekt iznosi neka razmišljanja proizašla iz životnog i radnog iskustva, iznimno je zanimljiv. Potvrđeni stručnjak za temu kojom se ovaj »Oris« bavi, iznosi niz zanimljivih opažanja i premisa. Na taj se razgovor logično nadovezuje tekst o Bašićevu projektu Morskih orgulja u Zadru, koje su se pokazale kao iznimno uspješno arhitektonsko–urbanističko–ambijentalno rješenje.

Ivana Rončević