S visokim naponom

S visokim naponom

Posvećen Danu grada Zagreba i dvjestotoj obljetnici Židovske općine u Zagrebu, nastup svjetski ugledne Izraelske filharmonije, pod vodstvom Zubina Mehte, ponovno je izazvao buru oduševljenja ovdašnje publike, u posljednje vrijeme i naviknute na probrane vrhunce europskoga i svjetskog orkestralnoga muziciranja

I tako je jedna torba/ruksak kao ručna prtljaga sa sklopivim kišobranom, uz karakteristično energičan ulazak autora ove kolumne u predvorje vlastitoga doma od Palače glazbe Vatroslava Lisinskog, a u stilu Kovacseva filmskoga Krunskoga svjedoka bliskoj procjeni jednako energičnih mladaca iz osiguranja za 15. obljetnicu Oružanih snaga Republike Hrvatske, istoga gotovo došla glave! A valjalo je samo po radnome, višedesetljetnome novinarskome zadatku odslušati još jednu, sada se čini s visokim naponom, ali bez posljedičnoga rizika obilježenu zagrebačku izvedbu Orffovih Carmina burana, uz koju spomenuti zaštitari brojnih nazočnika iz vojnoga i političkoga vrha zemlje, naprosto nisu povezivali i obične i tko zna možda i opasne, dipl. muz. und glazb. pub. civile s legalno pribavljenom kartom v žepu. Bilo kako bilo, a da je bilo (to pipanje, zagledavanje i pregledavanje osobnih stvari s opako stršećim kišobranom) ugodno — baš i nije bilo, posljednja javna i u pretplatničku sezonu uključena priredba Orkestra Hrvatske vojske (27. svibnja) na kraju je snagom glazbenoga izbora, i još više reprodukcijom, provedbom dirigenta Tomislava Fačinija, prikazala vrlo ugodne i u odnosu na sveplanetaran i superkomercijaliziran Orffov hit zapravo iznenađujuće drukčije tonske i dramaturške postavke i kvalitete. A to se ponajprije odnosi na legitimnu puhačku inačicu djela s pridruženim dvojcem od kontrabasa, uz koju su pjesme putujućih srednjovjekovnih vaganata sa svim svojim svjetovnim slikama ovozemaljskih užitaka uz vino, žene i prirodni usud, doživjele manje glasnu i manje plošno efektnu, a autorovu izvorniku mnogo bližu, dakle prirodniju, suptilniju i slojevitiju interpretaciju. Osim možda u čistome instrumentalnome stavku Tanz, gdje klarineti nisu do kraja mogli nadomjestiti boju violina i cijele sekcije gudača, Orffove Carmina burana kao uvodna kantatna scena za trilogiju Trionfi, u puhačkoj su slici i prilici zajedno s raskošnom paletom udaraljki i glasovirskim blizancima u jednakoj perkusionističkoj ulozi, izvanredno plastično risale »kolo sreće što uokolo vrteći se ne prestaje«. Na radost i zadovoljstvo Tomislava Fačinija kao meštra od novoga Orffa u Hrvata, pod čijim su vodstvom i mjestimično slabašni (poglavito muški) glasovi od sjedinjenih zborova iz Graza i Zagreba (Katedralni zbor, Cantores Sancti Marci) zvonili dobrotemperiranom (poglavito ženskom) intonacijom. Pokoji trubljački izleti bez dobivena tona te ritmički nesigurni klaviri i njihova isto nesigurna sinkopirana i punktirana orkestralna posestrima, dio su i razumljiva uzbuđenja žive izvedbe, iznad koje se ipak orio u primjerno kontroliranoj (dinamičko–agogičkoj) emociji donesen Orffov instrumentarij s okretom prema unutarnjoj transmisiji primarne ljudske strasti. Nešto manje ekspresije i tona što se u dubinama i ne čuje bilo je u pjevanju austrijskog baritona Alexandera Puhrera, dok je Splićanin Sveto Matošić Komnenović svojemu sada već legendarnome pečenome labudu podario rutinski preigranu (kontra) tenorsku karikaturu. Nastup sopranistice Margarete Klobučar unaprijed je, već i zbog lijepe usmene predaje o darovitoj pjevačici vrijedne austrijske karijere, pobuđivao posebnu pozornost. I mora se reći, djelomično se to i potvrdilo u muzikalno donesenome ariosu In trutina, a djelomično je i kako to već s očekivanjima obično i biva, prvotni ushit ustupio mjesto blagom razočaranju za prenapregnuto aritkuliranu, visoko gore, vrlo visoko postavljenu mini–epizodu Dulcissime. U visoku naponu iščekivanja neobična, kasnonoćnog početka i ponoćnoga svršetka koncerta s posljedicom poslovično odličnoga muziciranja, pak, proteklo je najnovije hrvatsko gostovanje Izraelske filharmonije i dirigenta Zubina Mehte (31. svibnja). Posvećen Danu grada Zagreba i dvjestotoj obljetnici Židovske općine u Zagrebu, nastup svjetski uglednih glazbenika pod vodstvom svoga doživotnoga glazbenoga direktora ponovno je, treba li reći, izazvao buru oduševljenja ovdašnje publike, u posljednje vrijeme i naviknute na probrane vrhunce europskoga i svjetskog orkestralnoga muziciranja. I ispuni li se želja i nakana Milana Bandića da za Zagrebov sljedeći, 913. rođendan, na istome podiju dvorane Lisinski zasvira i Berlinska filharmonija (a sudeći po njegovoj rijetko upornoj energiji i dosadašnjim rezultatima, sve je moguće!), evo nas doista, i po gradonačelnikovim riječima »na krovu svijeta«, gdje stara agramerska tradicija pozdravlja svoje još starije, ali i ponešto mlađe, prirodno kulturno okružje. Svjedočila je tomu i posljednja zagrebačka svibanjska srijeda, gdje su, primjerice, za razliku od svilenkasto mekih Bečana, u boji tona robusnije postavljeni izraelski gudači sa svojom prvoviolinskom perjanicom, doslovno tutnjali po slogu dijabolične Fantastične simfonije Hectora Berlioza. Priljubivši se uz program kojemu, naglasit će maestro Mehta, »moji muzičari daruju puno srce«, orkestar židovskoga naroda i po Beethovenovu je jednako kao i po Straussovu i Berliozovu i izvanglazbenome mišljenju, visokodisicpliniran organizam izdvojenih solista za cjelovit umjetnički doživljaj. Zato i D–klarinet i Es–klarinet, rog i violina, oboa i engleski rog, zato gran cassa, skupina timpana, zvona i tuba u paru, iznad čijih se tematski određenih melodijskih istupa zrcali monumentalna građevina Uvertire Leonore u C–duru op. 72a, br. 3 i galženjačkih Vragolija Tilla Eulenspigela. Sve tamo do upravo biblijskoga starozavjetnoga pečata bombajskog Indijca Zubina Mehte i telavivske Izraelske filharmonije, kao trajna ljubavničkoga sudružništva na putu od sanjarenja i strasti do kreštavo iskrivljene slike vještičjega sijela u munji Dies irae. A ta autentično Berliozova posudbena kovanica u obličju idée fixe kao najavniku listovske (i kasnije štrausovske) programnosti u glazbi sa simfonijskom pjesmom u novome orkestralnome štivu, po svim je arterijskim procjepima sočnom i svježom crvenom tekućinom ispunila zvuk cijeloga ansambla. I baš usprkos grmljavini što u zaključku Fantastične fantastično opisuje i uspon i pad u životu jednoga umjetnika, s nečastivim silama za vratom, jedan možebitni mrak već je za djelić treptaja u društvu sa suncem, a u herojskoj snazi provedbe Izraelske filharmonije i dirigenta Zubina Mehte.