Redateljska vedrina

Redateljska vedrina

Seviljski brijač pripada skupini glazbeno–scenskih djela čija se popularnost nerijetko zlorabila na štetu kakvoće izvedbe. Dodavane su novokomponirane duhovitosti, a izvorna komika teksta i glazbe često nije dolazila do izražaja. Jasno da udarac nogom u stražnjicu ili baritonovo imitiranje soprana u falsetu izaziva smijeh na prvu loptu, no Seviljac je ipak više od toga.

Krešo Dolenčić uzeo si je dovoljno vremena za susret s prštavom Rossinijevom partiturom. Iako je već odavno privukao pozornost svojom nadarenošću i afinitetom za vedre i komične opere, među kojima se posebno ističu riječka Lizinka te zagrebački Ero s onoga svijeta i Kći pukovnije, i iako je rekvizitarij njegova izraza prepoznatljiv, u Seviljskom brijaču taj je talent bljesnuo novom svježinom. Glazba što ju je odslušao i usvojio, donijela je bujicu zamisli. Sevilja je zaživjela mnoštvom likova, njihovim pokretima, kao i pomacima seviljskih kuća, otvaranih i zatvaranih u kovitlacu scenskih promjena. Dolenčićevi scenski suradnici dali su, svaki na svoj način, pun doprinos živosti i, u pojedinim trenucima, urnebesu predstave. Scenografkinja Dinka Jeričević odlično je osmislila spomenute kuće, jednako funkcionalne u eksterijeru i interijeru. Kostimografkinja Ana Gecan Savić načinila je krinoline i perike na kojima bi Rosini pozavidjela i sama Madame de Pompadour. Oblikovatelj svjetla Deni Šesnić upotpunio je toplinu scene svojim tonovima. A koreografkinja Mateja Pučko Petković savršeno se s redateljem našla na istoj valnoj dužini u pokretima ansambla u finalu prvog čina, kao i u pratnji bradatih mladića u Bertinoj ariji u drugom činu. U kolopletu glazbenika (odličan Fiorello Željka Grofelnika), vojnika, građana, kurtizana, Figarovih mušterija, služinčadi, male opatice iz Fellinijeva Amarcorda i glazbenog diletanta kojemu nikako ne daju da udari završni akord operi svojim činelama, svakoga od njih sa svojom malom pričom, veoma dobro funkcioniraju glavni likovi. Figaro, doktor Bartolo i Basilio usmjereni su na korist vlastita probitka. Druga dvojica daleko su od uvriježenih tumačenja tih likova kao starih blentonja. Rosina je frivolna, a grof Almaviva iskreno daje sve od sebe kako bi je osvojio. Blazirana, pak, Berta prezrivo prati događaje, uvjerena kako nije ništa manje vrijedna od Rosine (odlična Ivana Kladarin). Sve su te karakteristike dojmljivo ostvarili solisti okupljeni tek na četvrtoj izvedbi, koja će se dugo pamtiti. Rijetko se u Zagrebačkoj operi nađe podjela uloga u kojoj je svaki solist, i glasovno i pjevački i glumački, idealan za svoju ulogu. Mladi bugarski bariton Kiril Manolov utjelovio je sjajnog, brioznog Figara razigrane scenske geste i raskošne pjevačke interpretacije. Makedonska sopranistica Ana Durlovski u ulozi Rosine pokazala se vokalnom pirotehničarkom očaravajućih glasovnih bravura i visokih tonova, uoči predstojećih nastupa u ulozi Mozartove Kraljice noći u Bečkoj državnoj operi. Slovenski tenor Dejan Vrbančić ostvario je grofa Almavivu elegantnih rosinijevskih fraza i lakih zapjeva. Domaće snage činili su bariton Bojan Šober i bas Ivica Čikeš kao glasovno snažani i muzikalni, te glumački izvrsno karakterizirani u ulogama doktora Bartola i Basilija. Podjela Kiril Manolov–Ana Durlovski–Dejan Vrbančić–Bojan Šober–Ivica Čikeš nažalost nije nastupila na premijeri. Figara je na premijeri pjevao korektan i ne naročito zanimljiv korejski bariton Tito You, a u ulozi Rosine nastupila je talijanska mezzosopranistica Maria Motta čije kolorature i pasaže ne teku glatko, glas nije posebne ljepote. Zašto te nastupe nije dobila, primjerice, Tamara Felbinger, kvalitetna sopranistica koja rijetko nastupa i rijetko dobiva nove uloge. Zašto bas Luciano Batinić, također solist Zagrebačke opere, pjeva Basilija u milanskoj Scali i Komičnoj operi u Berlinu, a ne u Zagrebu? Izvedbe Zagrebačke opere suviše osciliraju, a standard se ne uspostavlja, pa je četvrta izvedba Seviljca bila bolja u odnosu na treću u kojoj je bilo dosta klimavosti i raspada u ansamblima. Te je izvedbe preuzeo mladi kućni dirigent Josip Šego, nakon gosta s premijere Daniela Pacittija. Čemu gostujući dirigent za samo dvije predstave, pogotovo kada se radi o glazbeniku koji nije uspio postići konzistentnost glazbene izvedbe, unatoč urednom nastupu orkestra? Zašto domaći dirigent nije dobio tu priliku? Dolenčićeva režija za sada uspješno zasjenjuje glazbene nedostatke poput prilično neuredna finala prvoga čina. Hoće li to moći i u narednim sezonama, u kojima se priželjkuje da Seviljski brijač što dulje ostane na repertoaru?

Davor Schopf