RASKOŠ SA SKUČENE PALETE

RASKOŠ SA SKUČENE PALETE

Collet je pokazao da osebujan stil zaista može, dobrim dijelom, osloniti na svoj nježan, ali siguran glas, kojemu finoća i krhkost daruju poseban šarm

»U glasu Jasona Colleta ima nečeg čarobnog, njegove meke riječi ugodno je slušati dok se odmarate u krevetu, dok vozite ili se opuštate s prijateljima«, napisao je jedan kritičar u recenziji Colletova novog albuma, Idols of Exile. Jednako ugodno, ali i znatno življe, bilo je i u prilično popunjenoj dvorani Galerije Studentskog centra, gdje se publika, potpuno sudjelujući u nastupu, dobro zabavila. Jason Collet, gitarist kanadske skupine Broken Social Scene, jednog od najvažnijih predstavnika recentne i bujajuće indie–rock–scene Toronta, tipični je predstavnik nove kantautorske generacije, čija se glazba, iako temeljena na trojstvu folk–country–pop, odlikuje i s dovoljno odmaka i glazbenih zaobilaznica, koji je čine posve suvremenom i izvornom. Time se koncert sjajno uklopio u proljetni zagrebački niz, u kojem smo imali prilike vidjeti tako atraktivne izvođače poput The Earlies, Willard Grant Conspiracy, Marah i Calexico. Nastup je, posve u skladu s ocjenama njegova novog albuma, Colleta predstavio kao autora koji se naglo razvio i preskočio nekoliko koraka, posve se izdvojivši iz mase sličnih izvođača. Niz sjajnih kompozicija, među kojima smo čuli gotovo sav novi repertoar, temeljio se na relativno jednostavnu obrascu akustičnoga rocka. Collet je često akustičnu gitaru izmjenjivao s električnom, koja mu je, osim ritma, poslužila i za kratke, ali sadržajne solo pasaže. Dojam je pojačao i sjajan prateći sastav, koji je bio osobito izvrstan u delikatno odmjerenim ritmovima i skladbama, gdje su prozirne gitare i prašnjavi bubnjevi ostavljali mjesta za savršen sklad. Veći dio programa, uz ugođajne kompozicije vođene akustičnom gitarom, činio je melodiozni roots–rock s naglašenim elementima popa šezdesetih i sedamdesetih, koncept koji je kulminirao u izvedbi I’ll Bring the Sun, skladbe zarazna refrena u stilu skupine The Cure. Među akustičnim skladbama istaknula se Almost Summer, koja se pokazala tipičnom za Colletovu glazbu za opuštanje lagana ljetnog ugođaja, što često kontrastira s apstraktnim i misaonim stihovima. Zanimljivo je bilo zapaziti da su Colletovi izravni i opservacijski tekstovi često, osobito u delikatnijim kompozicijama, zasjenjivali opušteni americana–zvuk sastava. Collet je pokazao da osebujan stil zaista može, dobrim dijelom, osloniti na svoj nježan, ali siguran glas, kojemu finoća i krhkost daruju poseban šarm. Njegov je vokalni izraz bio istovremeno nonšalantan, emocionalan i prodoran, dok se interpretacija temeljila na uvjerljivu fraziranju, što je svemu dalo dojam iznimne dubine osjećaja. Usprkos činjenici da je Colletov glas često, a posebno u refrenu skladbe Pink Nights, sporoj country–blues–baladi, podsjećao na Toma Pettyja, njegove su skladbe nedvojbeno ostavile utisak izvorna autorska rada vrlo neortodoksna stila. I baš kad se netko mogao zapitati treba li americana još jednoga kantautora, Jason Collet nam je, raskošnom slikom stvorenom iz iznimno skučene palete, dao uvjerljiv odgovor.

Velimir Cindrić