Puškinovska atmosfera

Puškinovska atmosfera

Bečka praizvedba lansirala je nove zvijezde, gostujuće prvake ansambla Das Ballett Jiřija Jelineka (Onjegin) i Polinu Semionovu (Tatjana)

U Beču od početka ove sezone postoji novi baletni ansambl. Po receptu sličnu berlinskom udružena su dva baletna ansambla, Državne i Narodne opere. Novi ansambl ima podugi naziv Balet Bečke državne opere i Narodne opere ili, kraće, Das Ballett. Nastupa na objema pozornicama, a ravnatelj mu je Mađar Gyula Harangozo, koji je naslijedio Renata Zanellu. Četvrta ovosezonska premijera, na pozornici Državne opere, pripala je klasiku neoklasičnog baleta 20. stoljeća Johnu Cranku i njegovu Onjeginu. Praizveden 1965. u Stuttgartu, ovom prigodom postavljen je u Beču prviput. Cranko se zainteresirao za Onjegina koreografirajući baletne brojeve Čajkovskijeve opere i nakanio je prenijeti na baletnu scenu. Tadašnji stuttgartski intendant dr. Schäfer smatrao je da bi primjena operne glazbe u baletu bilo svetogrđe. Predložio je Cranku drugu, manje poznatu Čajkovskijevu glazbu, iz opere Cipelice, niz glasovirskih skladbi i simfonijsku poemu Francesca da Rimini, što ih je izvrsno aranžirao vrstan znalac toga posla Kurt-Heinz Stolze. Crankove intervencije u odnosu na Puškina sastoje se u nazočnosti sestara Olge i Tatjane u prizoru dvoboja Onjegina i Lenskog, što daje veliku dramsku snagu kraju drugoga čina. Cranko također uvodi Onjegina kao lik iz Tatjanine mašte u prizoru pisanja njezina pisma, za prvi od njihova dva čudesna pas de deuxa nenadmašne imaginacije. Drama izvire iz Onjeginova odbacivanja Tatjanina pisma i zaključuje se njezinim odbacivanjem njegova pisma na kraju baleta. Raskošnu produkciju opremila je scenografkinja i kostimografkinja Elisabeth Dalton. John Cranko dobro je pogodio i ostvario specifičnu rusku, puškinovsku atmosferu. Vokabular baletne klasike proširio je mrežom brižno kreiranih podrški, koje zahtijevaju izvrsnu tehničku spremnost plesača u pas de deuxima. Koreografija suživljeno slijedi glazbu, njezinu liniju, vrhunce i smiraje melodije. U mizanscenskim dijelovima karakterističan je njegov blago karikaturalni pomak u dijaloškim odnosno pantomimskim ulomcima. Bečka praizvedba lansirala je nove zvijezde, gostujuće prvake ansambla Das Ballett Jiřija Jelineka (Onjegin) i Polinu Semionovu (Tatjana). Uz njih su nastupili Maria Yakovleva (Olga), Eno Peci (Lenski) i Wolfgang Grascher (Gremin). Već na prvoj reprizi pojavio se miljenik bečke publike Vladimir Malakhov u ulozi Lenskog, ne baš u blistavoj formi, ali s velikim iskustvom iz brojnih produkcija u kojima je nastupao. Ostali plesači prvi su put tumačili Crankove likove. Naslovnu ulogu ponio je Ivan Popov, plesač krupne građe i markantna lica te elegantnih kretnji, što ga je činilo dojmljivim tumačem suvišnog čovjeka i njegovih neuspješnih traženja sama sebe. Dueti s Tatjanom Simone Noja bili su tehnički pouzdani i atraktivni, ali njoj je nedostajalo glumačke i interpretativne izražajnosti. Lako se moglo u brojnim situacijama zamisliti kako je uloga Tatjane građena po mjeri Crankove muze Marcije Haydée i kako je ona zapravo središnji lik djela. Vrlo dobra bila je Olga Natalije Palshine i izvrsno karakteriziran, nježan i dostojanstven knez Gremin Gregora Hatale.

Davor Schopf