PRIČA O STVARANJU SLIKE

PRIČA O STVARANJU SLIKE

Nedvojbeno je pred nama opus iznimno lucidne i senzibilne umjetnice, koja pomno promišlja o svojemu radu i novim mogućnostima izražavanja ne bježeći od svoje intime i sebe same

Na kraju svih ponuđenih mogućnosti koje pred umjetnicima postoje u recentnom trenutku prenošenja tragova o vlastitu postojanju preko likovnog, odnosno, likovnih, medija neupitno se nalazi svijest umjetnika kako je konačno nastupilo vrijeme u kojemu se svaki umjetnik može posvetiti izražavanju svoje osobnosti kroz bilo koju stilsko-morfološku inačicu i referenciju bez tereta je li u skladu s eventualnim trendovima ili ne. No, još je važno da je u slici ili iza nje stanovita mentalno-emotivno-egzistencijalna potka, ideja koju prepoznajemo kao lucidnu i duhovitu, ili misao koja se promatraču urezuje još dugo nakon posjeta izložbi. Anabel Zanze (1971) u svojem opusu jasno iskazuje grafičarski senzibilitet i metijer, čak i kada ne poseže za grafičkim tehnikama. Bivša je studentica Ante Kuduza, i u njezinim najnovijim radovima, crtežima i kolažima na papiru snažna je disciplina baštinjena putem grafičarskog prosedea pa se svođenje crteža i kolaža na crno-bijeli svijet čini možda jedinim mogućim načinom iskoraka u drugi materijal i tehnike rada. Umjetnica gradi vlastiti likovni izričaj lijepljenjem izrezaka tekstova iz novina i časopisa na podlogu slike i naknadnim pomno izbalansiranim crtanjem oblika koji nas podsjećaju na dijelove začudnih strojeva i naprava iz mašte, ili ispisivanjem površine papira manjim ili većim fontom rečeničnih nizova. Već nekoliko crteža iz 2002. postavljenih u prostor galerije kao uvod u recentne radove naslućuje odjeke i mentalnu povezanost s nekim duhovnim segmentima dade i nadrealizma, jednako kao što se u sadašnjim radovima Anabel Zanze približava obliku op-arta, ali i suptilnim elaboriranjima vlastite egzistencije, koje prepoznajemo u tradiciji istaknutih protagonistica feminističke umjetnosti. Neki su crteži slagani u obliku meandrovskih Kniferovih bjelina, gdje odnos stupaca teksta i bjeline papira nedvojbeno upućuje na to polazište, što u predgovoru izložbi jednako ističe i Željka Čorak. Koliko god lijepljeni izresci i ispisani crteži djelovali nepovezano i slučajno, jasno je da u tom procesu nema slučajnosti. Anabel Zanze pomno je i svjesno kombinirala izreske, gradeći priču o sebi, svojem senzibilitetu i osobnim izazovima. Štoviše, umjetnica kao da je svjesna kako se danas umjetnici odlučuju u procesu rada na djelu ustrajavati na dugotrajnoj fizičkoj komponenti ispitivanja ozbiljnosti i složenosti rada; umjesto kratkotrajna stvaranja efektnoga djela, uvjerljivije se vlastita egzistencija dokazuje dugim procesom rada na djelu, čime se naglašava fizički čin stvaranja — radim, dakle, postojim. Nedvojbeno je pred nama opus iznimno lucidne i senzibilne umjetnice, koja pažljivo promišlja o svojemu radu i novim mogućnostima izražavanja ne bježeći od svoje intime i sebe same. No, u jednom je segmentu Anabel Zanze još mentalno i idejno privezana za zemlju: iako umjetnica definitivno teži za time da njezini radovi budu vrlo profinjeni, elegantni i suptilni, točnije, oku i duhu fino ugođeni, čini mi se kako bi Anabel Zanze još jače pogodila idejnu frekvenciju kojoj teži da je u nizove i redove ispisanih rečenica umetnula neke malo jače provokacije, možda čak i autoironijski diskurs vezan uz vlastiti život i umjetničko stvaranje. Ne stoga što to uvijek pali, već da pokaže kako je apsolutno duhovno nadmoćna našoj maloj duhovnoj žabokrečini. Može se reći: a zašto bi ona išta ikomu uopće morala dokazivati? Stoga jer je na njoj ipak teret uvrštavanja u stalni postav Moderne galerije. Nije danas baš uvijek prikladno vrijeme za fino izbrušene suptilne referencije, nego je ponekad u stvaranju potrebna doza umjetničke drskosti i stava koji zrcali umjetnikovu superiornost svim pametnjakovićima koji lamentiraju o umjetnosti na bilo koji način i određuju u stanovitom smislu izlagačko-medijsku zastupljenost umjetnika. Osobno sam uvjerena kako je riječ o umjetnici čije vrijeme tek dolazi i koja će nas svojim izložbama uspjeti uvjeriti kako njezine ideje i senzibilitet prihvaćamo, odobravamo i volimo. Anabel je na pravome putu da u umjetničko-duhovnom smislu izađe iz ljušture, da nas iznenadi s malo više (ženske) hrabrosti i snage, i da u sebi do kraja, radikalno poništi misao kako se bilo komu sa svojim radovima mora intelektualno dopasti. Jer, iza nježnih i rafiniranih radova s ove izložbe krije se zapravo umjetnica velikog energetsko-duhovnog potencijala i kreativne snage. Čekamo njezino rođenje!

Iva Körbler