POVIJEST–KNJIGOVEŽA

POVIJEST–KNJIGOVEŽA

Dogodilo mi se ono što nisam mislio da će mi se ikad dogoditi: morao sam odnijeti vlastitu knjigu knjigoveži. I, to mi je pribavilo neka vrlo zanimljiva iskustva. Knjiga je izašla prije trideset i pet godina, bila je tiskana na lošem papiru i nekvalitetno uvezana, pa nije čudo što ju je već i samo vrijeme načelo. A osim toga, u doba njezina izlaska nisam bio toliko mudar da nabavim dovoljan broj komada, nego mi se uvijek činilo da ima vremena, i tako je knjiga odjednom nestala s tržišta, ne zbog velika čitateljskog interesa, nego zbog male naklade. I, tako sam ostao na samo jednom primjerku. Taj je pak kružio po rukama prijatelja, znanaca i susjeda, i napokon se stao raspadati: korice su se iskrzale, iz hrpta su provirili konci. Nije mi ostalo drugo nego da ga odnesem knjigoveži. On je svoj posao obavio vrlo dobro: uvezao je knjigu u tvrde korice (prije su bile meke), na te korice nalijepio je originalnu naslovnicu, čak je na hrbat žutim slovima napisao ime autora i naslov. Nisam se imao na što žaliti, premda nije bilo jeftino. Žaliti sam počeo istom kad sam knjigu uzeo listati. Jer, nisam je otvorio već godinama, a sad, kad mi se opet našla u rukama, stao sam je prečitavati. I tada sam požalio dvostruko: prvo, što se u onoj knjigovežnici nisam malo bolje osvrnuo oko sebe, da vidim što se točno ondje radi, i drugo, što nisam knjigu pročitao i prije nego što sam je u knjigovežnicu odnio. Jer, ona mi se sad činila posve drukčijom nego što sam je pamtio. Imala je neka značenja za koja se nisam sjećao da sam ih u nju stavio, uočio sam neke stilske osobine koje mi se nisu činile mojima, a što se tiče poruke knjige kao cjeline, i ona me je prilično iznenadila, jer se nisam sjećao da sam za takvim porukama ikada težio. Ukratko, knjiga je bila nekako drukčija. Nevolja je bila samo u tome što nisam uspijevao razabrati je li to zato što je moje pamćenje nesavršeno, ili možda zato što se ondje, u knjigovežnici, ipak nešto dogodilo. Pokušavao sam se otresti posljednje misli, ali takvi pokušaju meni nikad ne uspijevaju. Ukratko, nije mi preostalo ništa drugo nego da na uvezivanje odnesem još jednu knjigu, po mogućnosti također svoju, i također vrlo staru, da bi uvjeti usporedbe bili isti. Uzeo sam knjigu koja je dolazila kronološki nakon one prve, pa je, dakle, izašla prije otprilike trideset godina, i nije bila u nimalo boljem stanju od prethodne. Razlika je bila samo u tome što sam tu knjigu i pročitao prije nego što sam je dao uvezati. Imao sam, doduše, nekih zamjerki na to kako je napisana, ali sam je svejedno jasno prepoznavao i osjećao kao svoju. Odnio sam je knjigoveži. Lako je pogoditi da sam s velikim nestrpljenjem čekao da uvez bude gotov. Lako je naslutiti da su mi ruke drhtale kad sam dobio u ruke taj svezak, koji je i ovaj put bio uvezan vrlo kvalitetno. I, lako je shvatiti da me štrecnulo kad sam, već nakon nekoliko rečenica, uvidio da se i ta knjiga promijenila. Bila je posve drukčija nego kad sam je čitao prije samo tjedan dana. Nove stilske osobine, nova značenja, nova poruka. Zamislio sam se. I, koliko god da sam mozgao, nisam za tu pojavu mogao naći drugo objašnjenje nego da je predmetnost knjige, njezino tvarno postojanje, mnogo važnije nego što mi obično mislimo. Nama se čini da su papir, korice, uvez, tek puki slučaj, nešto što je u knjizi sekundarno, a da je važan jedino sadržaj; knjiga kao predmet bila bi, dakle, tek posrednik između nas i teksta, između njegove nematerijalne strane i naše duše. A sad se odjednom pokazuje da je drukčije. Pokazuje se da je za tekst silno važno kako je uvezan, koliko je svezak težak, kolike su margine, kako su listovi obrezani, može li se knjiga do kraja rasklopiti. O tome ne ovisi samo udobnost našega čitanja, nego ovisi i sam njegov smisao, odnosno način na koji ćemo knjigu razumjeti i doživjeti. Zato se značenje knjige mijenja kod svakog novog izdanja, zato se mijenja kad joj se samo promijeni uvez. A to dakako pomalo nalikuje na sudbinu knjige u javnosti. Jer ono što s knjigom rade u knjigovežnici isto je ono što s njom rade književna kritika i čitateljska recepcija. Svezak knjige biva u knjigovežnici rašiven i rastavljen na listove, promotren sa svih strana, a onda opet sastavljen. A isto to čini i dekonstrukcija, postupak u kojem se otkrivaju skrivena značenja i prešućeni ciljevi teksta. I, kad se tekst čita nakon takve analize, on nipošto više nije isti, kao što knjiga nije ista nakon novoga uveza. Osim toga, u knjigovežnici se na svezak stavljaju nove korice. A nove korice — bojom, izgledom, eventualnim ukrasima, kvalitetom — daju knjizi nov izgled, čine je sličnom nekim drugim knjigama, kojima prije nije sličila. A to nije ništa drugo nego promjena konteksta u kojem se knjiga razumijeva, što redovito rade čitatelji: stavljaju je u kontekst vlastitog jedinstvenog iskustva i tako joj određuju značenje. I, tek kad sam o tome stao misliti, zavrtjelo mi se u glavi. Jer, otkrio sam da ono što radi knjigoveža radi i povijest sama: ona mijenja značenje svih tekstova. Kao što se nakon tridesetak godina korice na knjizi iskrzaju, a papir se počne runiti, tako se i značenje knjige postupno mijenja. Novi uvez tako nam u materijalnom mediju pokazuje što se dogodilo sa smislom teksta; tek kad dođe novi uvez, taj se smisao dobro vidi. I, evo što me najviše pogodilo: palo mi je na um da bih sve svoje starije knjige morao odnijeti knjigoveži, kako bih vidio što one danas znače. I još više, i još gore: morao bih odnijeti knjigoveži i onu knjigu koja je izašla jučer, kako bih vidio što će ona značiti jednoga dana, kad joj se hrbat rašije, a stranice počnu ispadati.