Plodna znatiželja

Plodna znatiželja

Daniel Načinović, Desk. Eseji, feljtoni i drugi članci, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2005.

Prostor mi ne dopušta izdvojiti sve one Načinovićeve tekstove koji se me privukli svojim naslovima; ipak ću iz prvog ciklusa izdvojiti esejističko–feljtonistički zapis s putopisnim obilježjima, pod naslovom Kula babilonska, izazov globaliziranog identiteta. Dobro odabranom sintagmom Kula babilonska Načinović je uvjerljivo uočio kontrapozicije suvremenog svijeta, suprotstavljajući im babilonski toranj kao mogućega krivca zamršene i ošamućene svakodnevice: »Gotovo je nemoguće riječju dotaknuti suvremena civilizacijska gibanja, napose sudbinu pojedinca u mrežama svakodnevice, a da se u obzor ne dovede babilonski toranj, kao metafora, metonimija ili, jednostavno, mjesto u kojem raspoznajemo konfuziju koncepata, ideja i pojmova«. U pitkom i maštovitom tekstu Načinović stvaralački zamišlja u virtualnom Međuriječju (Mezopotamija, Eufrat, Tigris), stakleni i čelični toranj Zigurat, samodostatni, samostojeći megapolis s Bankom na čelu i moćnim Supermarketom, u kojem je čovjek »uz privid sloboda« tek »kotačić«. O nekim »duhovnim pomacima« ili o čaroliji »prekrasnih djevica« kojima na »zlatni ležaj«, na samom vrhu kule, dolazi »božanstvo«, ne može biti ni govora. Ostaje nam da vidimo hoće li ta globalizacija (»bez lica«) i ti mali i veliki »totalitarizmi« progutati i naš identitet?! Prvi ciklus Načinovićeve knjige Desk iznenađuje osebujnim tematskim krugovima: od »Kule babilonske« do sjajne putopisne, hodočasničke priče Na Petangošta va Šumbere tamo kade je Majka Bojža sedela na drenjule, u kojoj poput dragulja na mramornoj ploči odzvanja prava autentična istarska riječ utisnuta u prelijepi krajolik. Načinovićevo suglasje s rodnom prirodom blago je i puno dobrote i nekog intimnog rodoljublja. I dok polemizira s nevidljivim čitateljem zašto taj istarski Lurd va Šumbere nije uzdignut na rang medijske popularnosti, »kolektivno pamćenje sretnih i tegobnih godina« uobličava u izvorni doživljaj istarskoga summertimea: »Hladni čaj od drenjula ili jednostavan desert plodova na nekom suhozidu, uz ostriške runa na već visokim stabljikama koromača, na trnu, i smriki.« A onda će poput starodrevnog maga utkati u priču i stihove čuvene božićne pjesme »iz staroga šumberskoga šćaveta«, knjige iz 1718.: »U yaslega stagliasche, maykamuse klagniasce, terga slatko gliubliasce, Sueta Diua Maria...«. Moderna hodočašnička ozračja (»u pauzi između poziva mobitelom ili dviju SMS poruka«) spajaju se s arhaičnim misterijem još nepatvorene Prirode, »u svetoj naivnosti u kojoj još nema lukavih dvosmislica i napuhane taštine«. I kad piše o književnicima maestralnih pera: Ujević, Tadijanović, Balota, Marinković, Šop, Dante, Petrarca, Boccaccio (ciklus: Vitez, pero i bjelina), Načinović uz znanstvenu akribiju pokazuje i zaljubljenost u riječ koju promiče. Doista, knjiga Desk Daniela Načinovića beletristika je per eccellenza. Ostajući u djelokrugu hrvatske književnosti, dodajem: i ostvarena u najboljoj maniri jednoga Matoša i Matka Peića.

Ljerka Car Matutinović