Plesna agogika

Plesna agogika

Plastika posjeduje finu čistoću te naglašava ljepotu pokreta, tijela i glazbe. Ona ne zavodi tehnikom i ne uzbuđuje konceptom, ali je vrijedna jer izlaže raznolikost interpretacije i snažnih plesačkih osobnosti na našoj sceni

Nakon istraživanja plesa u odnosu s drugim umjetnostima, koketiranja s multimedijom te umetanja plesa u doista različite lokacije, Llinkt! se posljednjim projektom Plastika, premijerno izvedenim 30. svibnja, bavi samim pokretom, iako on u sebi nosi i likovnost i glazbu kao sastavne elemente. I premda uvodni dio predstave, u Parku Stara Trešnjevka kod postamenta za skulpturu s grafitom No more idols, usmjerava na neke potpuno drukčije ideje – istraživanje tjelesnih oblika te plesa na lokaciji, već Llinkt!–ova zaštitna znaka, nastavak na sceni Trepsa unosi nove elemente vođene ponajprije pitanjem zbog čega je koreografkinja Katja Šimunić ovom prigodom surađivala baš s ove četiri plesačice: Ljiljanom Zagorac, Sandrom Banić, Majom Marjančić te Anjom Đurinović. U tom uvodnom dijelu plastika je uobličena doslovno, tako što se izvođačice odjevene u gotovo neprimjetne bež kombinezone pretapaju iz forme u formu, zaustavljajući se u određenim pozama, uklapajući se poput skulptura u ambijent (zbog vremenskih neprilika izvedba kojoj sam prisustvovala započela je u predvorju Centra za kulturu Trešnjevka). Nakon toga slijedimo ih sve do scene gdje jedna od njih uz metronom uvježbava ritam lupkajući ga olovkom. Zatim sve četiri, sada odjevene u bijele haljine (Barbara Jugovac) samo u pojedinostima izmijenjena kroja, usporedno duž linija scene koračanjem uvježbava isti ritam čitajući ga s nota uz klasičnu glazbenu podlogu Bachovih fuga. Šimunić nas podsjeća kako je početkom prošloga stoljeća plastika ujedno bio i naziv za suvremeni ples, a plesni solfeggio kojemu svjedočimo vježba je po uputama Ane Maletić, žene koja je suvremeni ples i dovela na naše prostore (Vježbe i studije iz savremene gimnastike, plastike i baleta, 1932). Svaka izvođačica postupno unosi novi element u vježbu, a on poslije prerasta u sekvencu kojom se pojedinačno stilski razlikuju, ispisujući individualni jezik po kojemu neke već dulje prepoznajemo, neke odnedavna, a neke tek upoznajemo. Ti se elementi u zajedničkim prostorno–vremenskim točkama susreta poslije preslaguju, preuzimaju i tvore grupnu sekvencu, dijalog tijela na kojima su upisana različita iskustva. I ovdje je odgovor na prethodno pitanje: svaku od plesačica, generacijski različitih, veže zajedničko iskustvo u suradnji s Llinkt!–om. Ljiljana Zagorac jedna je od osnivačica, uz Katju Šimunić te Ivu Nerinu Sibilu, Sandra Banić priključila se nešto kasnije, ali od tada kontinuirano surađuje s Llinkt!–om, Maja Marjančić tek je odnedavno osvježenje, dok je Anja Đurinović još školarka, ali također već prisutna u Llinkt!–ovim projektima. Plastika posjeduje finu čistoću te naglašava ljepotu pokreta, tijela i glazbe. Ona ne zavađa tehnikom i ne uzbuđuje konceptom, ali je vrijedna jer izlaže raznolikost interpretacije i snažnih plesačkih osobnosti na našoj sceni, u tradiciji Škole Ane Maletić. Predstava je možda i zanimljivija zato što podsjeća kako je ta škola i jedina ustanova gdje u Hrvatskoj i počinje i završava formalni razvoj istih osobnosti. On je zbog nepostojanja visoke škole nakon nje prepušten slučaju, a ne izboru.

Jelena Mihelčić