Mladi su budućnost Matice hrvatske

Mladi su budućnost Matice hrvatske

Treba intenzivirati rad na prikupljanju i publiciranju baštinjenih dobara – drugim riječima: na prikupljanju entitetskih i identitetskih argumenata uz program – egzaktniji, smišljeniji i organiziraniji nego je dosad bio – pomlađivanja Matice. Educirana mladost, opremljena za nadmetanja uz prave mentore – vrsne znalce i plemenite odgojitelje – sama po sebi otvara budućnost, budi nadu

Kao i obično, u doba kada je pred nama Skupština Matice hrvatske, napose ako je još k tome izborna kao ovogodišnja, naglo raste zanimanje za Maticu hrvatsku i brigu o njezinoj sudbini. Očigledno da nas samo mogućnosti velikih promjena uvijek ponovno pokreću na nova teoretiziranja, a sve manje na stvarna rješenja. Kakvo je vaše viđenje današnjega stanja u Matici hrvatskoj, kojoj ste posljednje četiri godine na čelu?

— Matica hrvatska — dijelom stoga što je ukorijenjena u hrvatsku povijesnu zbilju, a dijelom zato što ustrajno radi na produbljivanju spoznaja o tome što smo, odakle i kamo idemo — izaziva i danas, kao što je izazivala i jučer, antagonizme i netrpeljivost mnogih. Tko su oni? Nisam još sreo protivnika Matice hrvatske koga — odmah ili vrlo brzo — ne bih prepoznao i kao neprijatelja Hrvatske i svega hrvatskog. Zato bi mogle biti opasne eventualne težnje prema nekoj reprezentativnoj Matici hrvatskoj, koja bi uživala u svome objektivizmu, u svojim pilatovski čistim rukama, u svome nezainteresiranom, metropolskom demokratizmu, u svome načelnom pluralizmu umjesto da se, kao pučka i hrvatska Matica, suprotstavlja agresivnim, asimilacijskim ili negatorskim gestama, formulacijama i postupcima — napose onima u kulturi — ali ne samo njima. Dakako, to nije i ne bi trebala biti jedina funkcija Matice: da vreba i kažnjava prijestupe. No načelni se pluralizam neće obraniti tako da se Matica odrekne svoje hrvatske misije — zbog čega je i utemeljena — nego tako da tu svoju zadaću radom i ovjerovi. U Hrvatskoj, naime, zapažamo niz odbora, udruga, uredništava i društava koji živi od ratovanja s hrvatskim institucijama i hrvatskim interesima. U svojoj kolumni Civilno društvo kao biznis (uvrštenoj u autorovu knjigu Teološka bilježnica, Osijek 2006) Ivica Šola citira podatak da je u Hrvatskoj »registrirano ni manje ni više nego dvadeset tisuća organizacija civilnog društva, četrdeset i šest zaklada, tri fondacije i sto pedeset privatnih poduzeća koje imaju status neprofitnih organizacija (…)«. One se »uglavnom bave kritikama hrvatskih vlasti, Crkve, političkih stranaka te hrvatske prošlosti i sadašnjosti.« Naša paradna tolerancija očito ne bi pridonijela porastu poželjne pluralističke klime, nego porazu Hrvatske. Nju je, uostalom, uzdrmao »Veritas«, koji smo podcijenili, Savo Štrbac, kojega smo ironizirali, i njegova mentorica, o kojoj mislimo to što mislimo.

Na kraju ovog svoga mandata zapažam, jasnije nego prije, nekoliko problema, kojima bi, ubuduće, trebalo posvetiti više pozornosti. Prvo: Matica nije uspjela ostvariti aktivniju suradnju s hrvatskim kapitalom, s poduzetništvom i gospodarstvom uopće. Drugo: ni uz velike napore nismo uspjeli pokrenuti objektivan i snažan dnevni list i/ili TV–kanal, a bojim se da ćemo — dokle god u tome ne uspijemo — ostati na margini zbivanja, ostati pred vratima modernoga doba. Treće: pomlađivanje Matice tek je u povojima, a budućnost, zna se, pripada mladima. Četvrto: nismo apsolvirali sve probleme što se javljaju na relaciji Središnjica — ogranci. To je bio kritički pogled; s druge strane učinili smo mnogo na afirmaciji potencijala hrvatske pokrajine, kulturnim programima, Danima Matice hrvatske, predavanjima, tribinama, međugradskim susretima članstva, mnogim uspješnim akcijama ogranaka samih (Mostar, Zaprešić, Rijeka, Sinj, Čitluk, Križevci i dr.). Dali smo vrijednih prinosa hrvatskoj baštinskoj kulturi (Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti), počeli sustavno raditi s mladima (projekt Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj). Sa zahvalnošću spominjemo da nam je kvalitetan nastavak toga ciklusa omogućila velikodušna gesta Japanskoga veleposlanstva, koje nam je darovalo koncertni glasovir Kawai izvanredna zvuka.

U medijima se već danima pojavljuju razni tekstovi koji vrve uvredama i neistinama, jer ste se odlučili kandidirati i za novi mandat. Hoćete li odgovarati na njih?

— Pretpostavljam da vam je poznato da sam u MH od lipnja 1966. do prosinca 1974, kao mladi tajnik, iskusio mnoge dramatične trenutke: od pada Aleksandra Rankovića do Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika (1967); da sam uređivao »Kolo« u doba kad je — s »Kritikom« i »Dubrovnikom« — kršteno »glasilom kontrarevolucije«; da sam 1971. pokrenuo »Hrvatski tjednik« i bio mu prvim glavnim urednikom; da sam s Franjom Tuđmanom i Hrvojem Šošićem napisao motivacijski Proslov u prvome broju; da sam — poslije zabrane Matice — godinama radio kao (isprva) zatajeni, a potom i kao punopravni urednik — između ostaloga i na Hrvatskim povjesnicama; da sam 1991, poslije dvadeset godina, obnovio i ponovno pokrenuo »Kolo« — te da sam stekao bogato iskustvo s lupežima, žbirima i nitkovima, plaćenicima i policijskim provokatorima koji su me — u raznim prilikama — ispitivali, slijedili, prisluškivali i snimali. Vjerujete li da me, poslije svega, može uzdrmati tekst poput pamfleta stanovitoga Josipa Brkića u »Hrvatskom slovu«? Taj me siromašak nije mogao impresionirati ni onda kad je u neoboljševičkom i neostaljinističkom »Oku« Gorana Babića, kao jedan od njegovih pobočnika (drugi je, čini mi se, bio Rade Peleš), krojio lijevu i protuhrvatsku kulturnu politiku pod zaštitom intelektualnih divova Jure Bilića i Stanka Pekeča. Čovjek koji za cijeloga dosadašnjeg života nije stao ni na prag Matice hrvatske, koji nije ni običan, a nekmoli revan njezin član, koji o ustroju Matice nema ni pojma, koji o zbivanjima u njoj ne zna ništa, sada odjednom preuzima ulogu idealna odvjetnika našega drevnog društva, zabrinut za budućnost Matice, zabrinut zbog svega što joj radim! Gdje je taj odvjetnik bio kad je grmjelo? Gdje je bio kad su nas privodili, pravili nam premetačine, razvaljivali ladice, oduzimali poštu, rukopise, knjige, mnoge hapsili i zatvarali ili, pak, otpuštali s posla? Čekao je 25 i više godina na vlastitu preobrazbu. I sad se, eto, javlja: novokomponirani hrvatski rodoljub, okupan, nevin, čist od grijeha, koji zajedno sa svojim novim prijateljima promiče hrvatsku stvar. Kako? Tako što će pokazati da 2006. misli o Matici i o meni što je mislio i 1971! Obična bi pristojnost nalagala drugu Brkiću da se okani pamfleta i zazivanja 1971, a napose da se okani Matice i mene te da, u znoju lica svoga, nastavi privređivati svojim nakladničkim, uredničkim i dizajnerskim (!) podvizima. To mu, srećom, nitko ne priječi i po tome se, npr., naše doba razlikuje od njegova doba, i naša država od njegove. Eppur si muove! Što s takvim tipom — kao izdavačem, urednikom i grafičkim dizajnerom — njihovih knjiga ili tekstova imaju Nenad Piskač (inače glavni urednik »Hrvatskog slova«, koje je baš slučajno i bezinteresno tiskalo Brkićev infamni tekst o Matici hrvatskoj i o meni) i dr. Marko Samardžija (moj protukandidat na izborima za predsjednika MH) — ne bih sada istraživao. Objasnit će se — kad bude trebalo. Zahvaljujem kolegi Hrvoju Hitrecu, koji je, uz pravu mjeru ironije, našao motiva, volje i znanja da u istom »Hrvatskom slovu« raskrinka motive paskvilanta.

Inače, jeste li zadovoljni prisutnošću i predstavljanjem Matice hrvatske i njezina djelovanja u medijima? Pojedine dnevne novine, poput »Jutarnjeg lista«, izrazito su joj nesklone. Što mislite zašto? Komu smeta Matica hrvatska?

— Ne mogu biti zadovoljan pažnjom koju većina naših medija udjeljuje kao milost Matici hrvatskoj. Zašto nas neki ne vole, razabire se, dijelom, iz moga odgovora na prvo vaše pitanje. Da me krivo ne shvatite: ne očekujemo odobravanje pošto–poto, kao ni lasku našoj taštini. Ali kad objavite kritička izdanja osamdesetak svezaka Stoljeća hrvatske književnosti ili neke druge temeljne knjige (bilo da je riječ o Stipčevićevoj Povijesti knjige, o Marasovu prijevodu Rabelaisova remek–djela ili, opet njegovu, pozamašnom svesku Shakespeareovih Historija ili o Leksikonu hrvatskih tradicija Joanne Rapacke, itd. itd.) očekujete da će kulturna sredina — s tolikim etabliranim izvjestiteljima, komentatorima, recenzentima i novinarima — barem zapaziti da se nešto dogodilo. O nečem višem, ili boljem, dakako, ne smijemo ni sanjati.

Nerijetko se može čuti kako je Matica hrvatska konzervativna i zastarjela ustanova, kako je nedovoljno okrenuta budućnosti, a previše zagledana u prošlost. Što mislite o tome i kakav bi vaš program bio za moguće novo mandatno razdoblje ?

— To su zlobni i stereotipni prigovori. Mi spram budućnosti gledamo više nego mnogi naši kritičari, samo što mi na mapi svijeta tražimo — gdjekad i upitnu — budućnost Hrvatske, a oni lutaju Kumovskom slamom. Živimo u vrijeme velike odgovornosti koja nas je zapala, jer ne odlučujemo sada samo o svojoj sudbini nego i o sudbini, naše nerođene djece i unučadi. To nisu trenuci kad se odluke donose naprečac: tražimo zanemarivanje privatnih interesa u korist javnoga dobra, tražimo prestanak rasprodaje Domovine, koja se prikriva kao prodaja pojedinosti: banaka, hotela, ledina, kuća, svjetionika, tvornica, grebena, sela, voda, cesta — sutra šuma, zraka, mora..., tražimo potpunu obaviještenost o svim elementima pregovora s EU, tražimo uvažavanje pouka prošlosti i sadašnjosti. Pritom ističem da nas ne zanima što ova ili ona vanjska profitna organizacija, lobistička grupa ili mafijaška družina misli ili se pravi da misli o nama: želimo da se uvaže povijesna iskustva našega naroda. Da smo zagledani u prošlost! Prigovor bih ocijenio kao glup, da nije pokvaren: da ne prodaje tezu kako svoje treba zaboraviti, kako korijene treba sasjeći, kako memoriju treba izbrisati. Moj se program za moguće novo mandatno razdoblje ne bi razbacivao riječima: treba intenzivirati rad na prikupljanju i publiciranju baštinjenih dobara — drugim riječima: na prikupljanju entitetskih i identitetskih argumenata uz program — egzaktniji, smišljeniji i organiziraniji nego je dosad bio — pomlađivanja Matice. Educirana mladost, opremljena za nadmetanja uz prave mentore — vrsne znalce i plemenite odgojitelje — sama po sebi otvara budućnost, budi nadu.

Matičino je članstvo različite dobne i obrazovne strukture. Smatrate li da bi Matica hrvatska trebala pooštriti, danas posebno liberalne, kriterije za primanje novih članova i, ako bi, koji bi to, prema vašem mišljenju, bili odlučujući kriteriji?

— Ne mislim da bi kriterije za prijem novih članova u MH trebalo pooštriti. Bila bi kobna greška nastojati oko elitističkih kriterija za prijem u Maticu. Naprotiv, članstvo u Matici mora biti dostupno svakomu; Matica mora u tome prvom prstenu biti otvorena za sve. Naša snaga leži upravo u masovnoj Matici, koja će iznutra biti piramidalno ustrojena: omogućujući da se iz najširega članstva, kroz razne strukovne odjele, ide prema vrhu znanja i sposobnosti. U članstvu neka dominira masovnost, a kroz odjele neka se provodi, na prvome stupnju, popularizacija znanja (odgoj za znanost i kulturu), na drugom: organizacija (rada) elite. Mi moramo simultano razvijati dva vrlo različita programa: jedan koji će puku otvarati prozor u svijet vrhunskih, često ekskluzivnih dometa znanosti, kulture i umjetnosti, i drugi, kojemu je cilj fiksiranje bitnih tema, trenutka, okupljanje ekipa za njihovu razradu ili, pak, za njihovo sumiranje (vidjeti, npr., naš projekt XX. stoljeće).

Opterećuje li prevelik broj ogranaka Matice hrvatske (više od stotinu) njezino djelovanje kao cjeline? Što bi, eventualno, trebalo mijenjati da takva razgranata mreža postiže kvalitetnije rezultate, odnosno da veza ogranaka sa Središnjicom postane čvršćom i djelotvornijom?

— Porast broja ogranaka ima za posljedicu stvaranje uskog grla u uredima Središnjice. Današnji njihovi kapaciteti ne odgovaraju više aktualnim potrebama, pa je prva pretpostavka za kvalitetniju vezu ogranaka sa Središnjicom reorganizacija ureda Središnjice i povećanje broja djelatnika: održavati sve kontakte, dogovarati suradnju, organizirati predavanja, tribine, gostovanja, skupove, Dane Matice hrvatske, itd. mogao je jedan čovjek dok je bilo tridesetak ogranaka. Kad je broj porastao na pedeset, stizalo se jedva jedvice, uz zakašnjenja i druge propuste. Sada, kad je ogranaka više od stotinu, nitko to sam više ne može skladno voditi. Reorganizacija ureda jedna je od najprečih zadaća u novom mandatnome razdoblju. A bit će, zacijelo, nužno dopunjati te, u nekim dijelovima, i mijenjati pravila MH.

Nakladni je zavod Matice hrvatske pred stečajem. Zašto?

— Mnogi su razlozi doveli do propasti NZMH kakav smo znali. No, da od toga ne bismo pravili senzaciju, treba reći: nestala je, kao nakladnik, i Mladost, nema više Zore, ugasili su se i mnogi drugi. Prodor kapitalizma nije oplodio svaku našu djelatnost, a neki su se u novonastalim prilikama snalazili lošije od drugih. Zacijelo su razlozi za slom postojali i u sustavu i u pojedincima. Vidimo da su se održali oni koji su odvažnije ušli u pretvorbu, a imali su i bolje startne pozicije (ŠK, Naklada Ljevak, bivši Naprijed). Da je bilo više poslovnih vizija, a manje torbarenja — moglo se štošta još spasiti. Sudbina NZMH me žalosti i stoga što sam ondje, kao urednik, ostavio sedamnaest godina života… Ipak, moram reći da je propadanje počelo prije mnogo godina; davno prije nego što sam se vratio u Maticu. Kad sam 2002. došao, oko vrata Zavoda već je bio mlinski kamen. Preveliki se dug nije uspijevao anulirati, pa smo, da ne uguši i Maticu, morali razmišljati na način koji je koristan, premda nije popularan. Možda će Matica, kad proces jednom bude završen, pokušati, na drugim temeljima, podići nešto novo. U svakom slučaju — mi ćemo i dalje tiskati izvrsne knjige.

Dobro su vam poznati mehanizmi političkog djelovanja u kulturi, svojedobno ste bili i doministar kulture. Je li danas hrvatska država dobar skrbnik hrvatske kulture, umjetnosti, obrazovanja i znanosti? Gdje su, i koji su, prema vašem mišljenju, temeljni problemi državne politike na tim važnim područjima? Je li Hrvatskoj u tom smislu potreban drukčiji pristup?

— Hrvatska država, i kad pokušava, ne može sama biti dostatno dobar skrbnik sveukupne kulture, umjetnosti, obrazovanja i znanosti. Mi smo za takvo što nedvojbeno presiromašni, ali siromaštvo može, ali ne mora značiti i siromaštvo pameti: mi ni danas ne vidimo kako se s više novca uložena u kulturu, u znanost, može osigurati, u određenom vremenu, višestruka korist na raznim stranama. S druge strane, ni u bogatijem svijetu ne rješava sve država. Američki muzeji, izvanredno bogati, nadasve konkurentni na svjetskim aukcijama, ne bi to bili bez sponzorskih pratilaca, prijatelja muzeja, darovatelja. Vidio sam nedavno u njujorškom Metropolitanu malena Duccia, jedva većeg od dlana; pohvalio mi se službenik da su ga nedavno dobili, u žestokoj konkurenciji, za 42 milijuna dolara. (Za usporedbu: obnova Moderne galerije, koja je trajala gotovo trinaest godina, stajala je državu i grad Zagreb nešto više od dvadeset milijuna kuna.) To nas, dakako, može i obeshrabriti. Pitam se: jesu li američki bogatuni — osim što su bogatiji — još i veći rodoljubi od naših bogataša? Jesu li naši manje educirani? U čemu je stvar? Svakako — bogatstva su neusporediva. Ali reći ću bez uvijanja i to da golema većina američkih bogataša više voli svoju Ameriku nego što naši vole svoju Hrvatsku. Američka je high class svakako civiliziranija i obrazovanija od naše; u pitanju je kapital s pedigreom, u pitanju je vrijeme trajanja (iskustva). Trećem naraštaju koji živi u bogatstvu ne može se al pari staviti čovjek koji se obogatio prije tri godine. Vrijeme vam, uz potvrdu sposobnosti, daje status: status onoga koji je prebrodio opasnosti, krize, izazove. Kad vam je zlato (simbolično rečeno) staro osamdeset ili sto godina, vi ste mirni; kada vam se stvori — na dotad praznom računu — bit ćete živčani, neurotični: brinut ćete se o tome hoće li vas sreća milovati i dalje ili će sve otići kako je i došlo. Vrijeme vam pruža mogućnost za svojevrstan društveni ugovor. Dio ćete svoga dobra uložiti za dobrobit društva, a ono će to honorirati. Kad majstori posluju oko toga — sve se pretvara u trgovinu; svaki dar postaje ulaganje. Darujući — kupuje se ugled, status, učvršćuje se budućnost: kupuje se vrijeme trajanja. Država bi kulturi u tome važnom poslu morala naći partnere, jer ih siromašni pojedinci ili isto takve ustanove bez autoriteta moći nemaju čime privući. Drugi su izvor različiti fondovi, koje treba znati koristiti. I tu se nešto događa. Kad sami dijelimo, još i sad razmišljamo socijalistički; od svega — svakomu pomalo. Pa onda svi malo i mogu. Država — vlada, gradovi, županije, moraju stvoriti kompetentne ekipe voljne da prihvate odgovornost odluke: mi moramo znati koji su nam pravi (i realni) prioriteti u sljedećih nekoliko godina. Treba afirmirati spoznaju da je sada najvažnije osposobiti postojeće institucije za normalan rad. Tek kad se to postigne, treba ići dalje: u borbu za nove prostore, ustanove, ideje… Mi ne znamo dovršiti započeto. Mi najradije s poludovršenoga skačemo u jamu za neke nove temelje To je amaterski, entuzijastički, riječju: neprofesionalno.

Ravnatelj ste Moderne galerije koja se dugo obnavljala. O tome se i mnogo pisalo i raspravljalo, i u struci, a napose izvan struke. Konačno, Galerija je s novim postavom otvorena, a najavljen je i bogat katalog. Jeste li, nakon svega, zadovoljni obavljenim poslom na obnovi Galerije i recepcijom postava u kulturnoj javnosti?

— Mislim da je tema o vremenu obnove već prilično potrošena. Moderna je galerija prvi svezak kataloga, sponzorskim novcem, već i tiskala. To je Povijest kuće, ustanove, obnove na 264 stranice. Spremamo i drugi svezak. Vodič kroz stalni postav Moderne galerije. S obavljenim sam poslom, osobito s prinosom arh. Željka Kovačića, vrlo zadovoljan — premda izvedba, bez njegove krivnje, u svim detaljima nije besprijekorna. Ali to je tema za dulji razgovor o našim izvođačima i njihovim kooperantima, o njihovoj stručnosti, odgovornosti i o radnom moralu pojedinaca ili skupina. Postava je dobro primljena u stručnim krugovima, uz neke muzeološke primjedbe koje su, dijelom, opravdane, pa i sukladne nekim našim željama, koje ćemo i ispuniti, a osobito me raduje dobar odjek što je ima u kulturnoj javnosti. Posjetile su nas mnoge zanimljive skupine i pojedinci, domaći i strani, kojih su dojmovi, od reda, bili više nego dobri. Nitko od njih, zanimljivo, ne bere one brige koje muče naše glave: jesam li stavio deset izložaka više ili pet manje od očekivanog. Jer nije poenta u tome da se svi — desetak minuta ili pola sata — zamišljamo kao virtualni selektori i postavljači (kad to već nismo), nego u tome da pokušamo odčitati — kao stručni ili nestručni posjetitelji — ponuđenu sliku razvoja hrvatske likovne umjetnosti u posljednjih dvjesto godina.

Ugledni ste povjesničar umjetnosti i ponajbolji suvremeni hrvatski pjesnik. Kada možemo očekivati vaše nove knjige — monografije o hrvatskim slikarima i/ili novu knjigu pjesama? Jeste li možda zbog angažmana u Matici hrvatskoj ili zbog obnove Moderne galerije zanemarili pisanje stručnih tekstova i poezije? U jednome ste razgovoru za »Vijenac« 1996. rekli kako stihovima navraćate kad vam sve dojadi, kad trebate dan–dva odmora… je li i danas tako?

— Radim, unatoč pobočnim angažmanima: do kraja ću ljeta ove godine, ako Bog da, predati u tisak likovne monografije o Vjekoslavu Paraću, Vatroslavu Kulišu i Bojanu Šumonji. Za prijatelja Predraga Grubića pripremam rukopis Rovinjskih eseja (radni naslov) i time ću se baviti tijekom rujna i listopada. Imam neke planove i preliminarni dogovor s izdavačem oko drugoga dopunjenog izdanja Strijele od stakla i izbora moje ljubavne lirike. U Matici me Jelena Hekman već dvije godine plaši idejom o sabranim pjesmama, a ja, ne osjećajući se toliko star, tiho uzmičem. Što se stihova tiče, nešto se i promijenilo. Ako sam ih prije pisao da otresem sa sebe muku svakodnevlja, sada ih, možda, pišem da se u trenucima dokolice lijepo umorim. Prema modelu knjige J. V., koju sam o Vaništi priredio još 1998, pripremio sam još pet naslova: Bukovca, Vidovića, Murtića, Ivančića i Kovačića. Obično, kao što vidite, ne zanemarujem ni svoju struku, ni svoju dokolicu; nije, već neko vrijeme, bilo knjiga, ali u samu Rovinju, na primjer, priredio sam, tijekom pet godina, sedamnaest izložbi klasika hrvatske moderne umjetnosti — od Bukovca do Šebalja — i za svaku od njih napisao uvodni kritički tekst. Tu je i spomenuta Povijest Moderne galerije, zatim rad na galerijskome Vodiču, novim izložbama i mnogošta drugo.

Što mislite o hrvatskoj likovnoj kritici? Jeste li zapazili neko novo kritičarsko ime? Mnogi će reći da danas hrvatske likovne kritike zapravo i nema…

— O hrvatskoj likovnoj kritici mislim da danas neuvjerljivo postoji, i to ne toliko zbog svojih slabosti, koliko zbog općeg, modernog sloma aksiologije. S njom je pala i kritika. Čitamo često izvrsne znanstvene tekstove o (filozofiji) umjetnosti, ikonografiji, nailazimo na vrijedna historiografska djela (Pelc, Prelog i dr.) na odlične dulje ili kraće eseje (Čorak, Maroević), ali prave kritike jedva da još ima. Ipak, za utjehu, zanemarimo li žanrove, od Purgara i Prančevića do još mlađih; nekoliko je pera neprijeporne osobnosti.

Istodobno, gradi se i planira novi muzej, odnosno dobrano je već odmaknula izgradnja Muzeja suvremene umjetnosti, a planira se izgradnja i Povijesnoga muzeja, preuređuje se Galerija Emanuela Vidovića u Splitu… Može li to naša mala zemlja uistinu sve podnijeti?

— Naša je mala zemlja podnijela i mnoge gore stvari, pa će izdržati i ta tri muzeja... Oni ionako već postoje i grizu svoj kruščić kao i svi drugi. Kao zaslužni podstanari tražili su i oni od društva stan. Dobit će ga, nadam se, i podupirem u tome nastojanju, sva tri.

Poznati su vaši stavovi o Europskoj Uniji i o žurbi Hrvatske da postane njezinom članicom. Ipak, pitam vas u kontekstu najnovijih događaja na relaciji Bruxelles–Zagreb — da je sutra referendum o ulasku Hrvatske u EU, kako biste se odlučili i zašto?

— Ja ne kupujem vrijeme za bijeg iz Europe, nego za modifikaciju uvjeta našega pristupanja. Ako institucije EU osporavaju, primjerice, hrvatskoj vladi pravo da subvencionira izgradnju svoje ribarske flote (i to u moru u kojem još ima ribe), a to ne priječi Italiji (s morem u kojemu života više nema), moram se pitati što nam time Europa, zapravo, poručuje? Stupamo li to u simbiozu u kojoj ćemo jednoga dana našu ribu morati kupovati od Talijana? Zbog tih stvari, kojih ima mnogo i koje zadiru u bit našega opstanka, a nisu razriješene — ili nam rješenja nisu prikazana — predlažem da vaš sutrašnji referendum odgodimo do daljega.

Razgovarao Ivica Matičević