Izvan središnje struje

Izvan središnje struje

I u Točki Vilim Matula zadivljuje nepatvorenom glumačkom energijom — no ne možemo dugo ostati usredotočeni zbog gotovo potpunog izostanka komunikacije

Na kraju još jedne, ne baš pretjerano produktivne (možda, istina, statistički, ali ne i kvalitativno) kazališne sezone, ispunjavamo zaostatke. Dakle, preostale su nam dvije predstave, međusobno posve različite, ali obje izvedene izvan središnje struje teatra (jedna od njih, Točka, čak i na samome rubu). Biti off podrazumijeva mnogošto — stanovite prednosti, izazove, ali i suočenje s brojnim problemima. Ali, pođimo redom. Nakon izuzetna uspjeha sada već kultne Matuline predstave Münchausen, duga ali vrlo dinamična i razigrana scenskog monologa, razumljivo je što je taj zreli i vrlo ekspresivni glumac odlučio pokušati nešto sasvim drugo. Münchausen, ta ispovijest glasovita baruna–lažljivca, bila je vrlo komunikativna predstava, zasnovana koliko na riječi (tekst je bio vrlo opsežan i prilično složen), toliko i na sjajnoj Matulinoj tjelesnoj transformabilnosti: gesta i riječ na čudesan su se način sjedinili i proizveli jedinstven dojam koji gledatelj ne bi tako brzo zaboravio. Točka je pak jednosatna hermetična studija, s vrlo malo teksta: u njoj Matula, istodobno on sam i bezimen glumac, prvenstveno gestom i pokretom govori o pretpostavljenoj nemoći jezika kao takva. Nataša Govedić, dramaturginja, u programskoj knjižica citira (ili parafrazira) nekoliko suvremenih lingvista/filozofa (Juliju Kristevu, Horsta Ruthrofa, Alaina Badioua, Ludwiga Wittgensteina). »Lingvistički znakovi parazitiraju na neverbalnoj komunikaciji... Samo kada jezik kombiniramo s nečim što nije lingvistički znak, uspijevamo komunicirati.« Taj impresivni teorijski aparat, međutim, gotovo je obrnuto proporcionalan kazališnom dojmu konkretne predstave: ona se doima kao zatvoreni sustav, u koji mogu biti pripušteni tek odabrani — pa i oni, usudio bih se ustvrditi, radije će pročitati esej negoli pogledati njegovu ilustraciju. Naime, vrlo je teško stvoriti predstavu a posteriori: tj. najprije postaviti tezu, a onda konstruirati njezinu scensku verziju. Ukratko, i u toj predstavi Vilim Matula zadivljuje svojom nepatvorenom glumačkom energijom — no naša pažnja ne može dugo ostati usredotočena zbog skoro potpunog izostanka komunikacije. Šteta ponajprije za samoga Matulu, koji se nakon Münchausena doista nije trebao upustiti u kreiranje predstave koja pokušava negirati sama načela na kojima je isti Münchausen (i njegov neprijeporan uspjeh) zasnovan. Nešto sasvim drugo ne mora uvijek biti i nešto sasvim suprotno dosadašnjem. Maria Irene Fornes (1930) suvremena je američka dramska autorica, podrijetlom s Kube. Piše na materinskom španjolskom i na engleskom (doselila je u New York još prije kubanske revolucije, 1945), a od 1957. objavila je preko četrdeset drama, među kojima je najpoznatija Fefu i njezine prijateljice (praizvedena 1977. u njezinoj režiji u kazalištu koje je osnovala s njujorškom umjetničkom skupinom kojoj je pripadao i Sam Shepard). Kao redateljica, osobito je ohrabrivala mlade autore, ali je režirala i djela autora poput Calderona, Ibsena i Čehova. Komad Blato (Mud) napisala je tijekom svojeg najplodnijeg razdoblja, osamdesetih godina (1983), te se on posve uklapa u američku popularnu struju drama o tzv. looserima (životnim gubitnicima). S druge strane, uklapa se i u američku struju hiperrealizma (naturalizma), što, istina, likove čini po sebi zanimljivima, ali je scenski vrlo teško uvjerljivo izvesti. Čemu ova duga bilješka o autorici? Dva su razloga: ona zaslužuje biti predstavljena makar elementarnim podacima (uvrštena je, primjerice, u antologiju američke drame Sanje Nikčević), a u programskoj knjižici o autorici — ne doznajemo ništa. Drugi je razlog taj što Blato općenito nije reprezentativno za njezin rad: taj prilično slabi komad guši se u brutalnostima naturalizma (i njegovim općim mjestima), da bi povremeno uzletio u visine gotovo smiješne verbalne patetike (»Oh, if I could only have a decent life!«, na jednome mjestu, otprilike, uzvikuje protagonistica, koja inače živi u doslovnom i metaforičkom — blatu). Siromaštvo, promiskuitet, mentalna retardiranost, nasilje, sve je unutra. Likovi su marginalizirani gubitnici koji žive u nekoj kolibi u ruralnome američkom kraju na rubu svijeta te, barem neki od njih, nastoje izaći iz tog zatvorenog kruga ali se u nj stalno vraćaju — jer niti sami ne znaju kako, a ni društvo im baš ne pruža neku pomoć. U knjižici, mladi američki redatelj Scott Fielding piše: »Za njih (Mae, Lloyda i Henryja), život je blato: prljavo, podlo i nepomirljivo. No, ako pogledamo duboko u njihov svijet, duboko u blato..., naći ćemo nešto neočekivano, nešto gotovo blisko našem osobnom iskustvu: nježnu ljudsku dušu, ispunjenu zajedničkom potrebom za dostojanstvom, razumijevanjem, samoodređenjem, samilosti i ljubavi«. U skladu s tim programatskim riječima, Fielding je i ostvario pretjerano ekspresivnu (bez ikakve stilizacije) i pretjerano didaktičnu predstavu, u kojoj su nastupili Suzana Nikolić, Rakan Rushaidat i Damir Šaban.

Boris B. Hrovat