ISPRAVLJANJE POVIJESNIH NEPRAVDI

Josip Muselimović, predsjednik mostarskog ogranka Matice hrvatske, tvorac Dana Matice hrvatske – Mostarsko proljeće

ISPRAVLJANJE POVIJESNIH NEPRAVDI

Mi, u Mostaru, premda živimo i djelujemo u BiH, dakle u prilično zlosretnim uvjetima i vremenima za naš narod i njegovu kulturu, možemo mirne duše s ponosom izići pred Matičin vrh i pred cjelokupnu hrvatsku javnost i kazati: radimo dobro, radimo — najbolje!

Teško da je ijedan drugi ogranak Matice hrvatske posljednjih godina skrenuo pozornost na svoje aktivnosti, kakvu je zavrijedio njezin ogranak u Mostaru, koji, evo već gotovo desetljeće, uz redovite aktivnosti kakve podrazumijevaju Matičini ogranci, realizira i jedan od najuglednijih proljetnih festivala cijeloj regiji, nedvojbeno najvažniji u BiH: Dani Matice hrvatske u Mostaru, koji u nazivu od ove godine nosi i dodatak Mostarsko proljeće. Manifestacija je počela skromno i s velikom voljom te je u nekoliko godina postala ono što jest: festival iza kojega stoje visoka pokroviteljstva predsjednika Republike Hrvatske i Predsjedništva Bosne i Hercegovine te dva državna ministarstva kulture, uz brojne ugledne sponzore. Predsjednik Matičina ogranka u Mostaru ugledni je odvjetnik Josip Muselimović, koji ove godine obilježava desetu obljetnicu njezina uspješna vođenja, a povijest Matice hrvatske u Mostaru, zapravo povijest vođenja njezina ogranka, sudbinski je vezana uz odvjetničku profesiju: u najslavnijim danima tijekom desetljeća slobodnog izražavanja kulturne misli, ali i strašne stigme Matica hrvatska u Mostaru, vođena je umijećem brojnih, nekih i davno umrlih Hrvata, odvjetnika. No, tema je to za neku drugu zgodu... Sam Muselimović Matičin je član od 1971. godine. Razgovaramo u predvečerje jednog od najspektakularnijih događaja na ovogodišnjim Danima Matice hrvatske, u zračnoj luci u Mostaru, nad koju se sručilo nevrijeme, koje upućuje na zimske mjesece u Mostaru i brije lipov cvat, dok čekamo da se prizemlji zrakoplovčić kojim nam stiže dugogodišnji umjetnički ravnatelj festivala, maestro Vjekoslav Šutej, koji će pred prepuno grotlo dvorane Doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru stati pred orkestar Zagrebačke filharmonije, kojom će zgodom kao solist nastupiti Stefan Milenković. Vjetar se igra maestrovim zrakoplovom kao njegova ruka dirigentskim štapićem! — A lijepo sam mu rekao da dođe autom!, zabrinut je Miljenko Puljić, glavni festivalski producent i direktor Zagrebačke filharmonije, koje su članovi upravo stigli autobusom, i noseći priče o ličkom snijegu u lipnju!

Čekanje zrakoplova čini se beskonačnim i idealnim vremenom za prisjećajne razgovore. Uostalom, maestro, kad ne dirigira, živi u zrakoplovu, i njemu je vjerojatno svejedno.

— Sve je nekako počelo 1991. — prisjeća se gospodin Muselimović — sve je bilo u znakovima buđenja, bujalo je oduševljenje koje se ničim nije dalo obuzdati. Nazvao sam Krunoslava Cigoja i pitao ga može li se probiti do Mostara. Kažem probiti, jer je u Hrvatskoj već bilo počelo zlo. Doživljavali smo to tragično, kao da živimo u Kninu, a ne u sigurnosti zapadnih strana Hercegovine. Strepnja je nadjačavala svaku vrstu sigurnosti. Mnogi su otišli u rat onamo, u obranu Hrvatske, a mi smo tu ipak htjeli nešto napraviti, nešto hrvatsko u Mostaru, pretrpanom korpusom neobrijanih rezervista. Budem!, odgovorio je prvi i najveći prijatelj našega festivala i naše mostarske Matice, pa smo u franjevačkoj crkvi imali nezaboravan božićni koncert. No, zlo je progovorilo i u Mostaru i u BiH, crkva je ubrzo gotovo sravnjena sa zemljom, vatre rata rasplamsale su se i Matičina se aktivnost svela na najnužnije.

Živnulo je 1996.

— Da, tada smo već organizirali Tjedan s Maticom. Bilo je to vrijeme preuzimanja i mog mandata. Uskrs je bio idealno vrijeme za Matičina svetkovanja. Sljedeće smo godine već imali dvotjedni festival i prvo povezivanje s Dubrovnikom. Grad nam je otvorio vrata, i slao nam svoje programe. Bio je to početak sjajne suradnje. Godine 1988. zahtjevi su mostarske publike narasli, programi su postajali brojniji, javljale su se kazališne ustanove, trupe, glazbenici, književnici; Matičin festival i interes za njega počeo je nadrastati naše organizacijske mogućnosti, Festival je već ušao u svijet ljudi, nestrpljivo su ga očekivali, i spomenute godine već smo imali jednomjesečni program. Prevažna za budućnost festivala bila je odluka maestra Šuteja iste godine da se prihvati volonterske pozicije umjetničkog ravnatelja, i počeo raditi čuda: ono što mi nismo mogli ni sanjati on je završavao telefonom. Počela su nam dolaziti svjetska imena, solisti i komorni glazbenici sa svih kontinenata. Njihove dolaske financirale su njihove vlade. Počele su dolaziti svjetske filharmonije, kod kojih je maestro Šutej gostovao kao dirigent. Sve je išlo tako glatko da se katkada nismo uspijevali ni snaći. Produkcije se dohvatio maestro Puljić, i tada sam znao da više nema zastajkivanja. Vidio sam budućnost Dana Matice hrvatske u Mostaru i ona je danas gotovo ostvarena. Počeli smo s festivalom gostovati i drugdje u BiH. Praktički, sama mostarska publika bacila nam je svojevrsnu »rukavicu« pa smo sljedećih godina okrenuli novu stranicu Matičine povijesti ovdje: radili smo na pokretanju svojevrsne kulturne osovine, trokuta koji su tvorili naš festival, Dubrovačke ljetne igre te Splitsko kulturno ljeto. Ravnatelji ansambla Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskoga ljeta Ivica Prlender i Milan Štrljić ušli su u tek osnovani Umjetnički savjet, njega je začeo maestro Miljenko Puljić, i nova povijest Matičina ogranka u Mostaru počela je punom snagom u hrvatskom kulturnom izričaju 2003. godine, s gotovo dvomjesečnim programima, nastale su prve koprodukcije sa spomenutim gradovima i festivalima, hrvatska je država, kroz resorno ministarstvo, počela izdašno pomagati naš festival, suradnju smo proširili i na Sarajevo i tamošnje Narodno pozorište, kojega je ravnatelj postao i stalnim članom umjetničkog savjeta, mediji su se počeli jako zanimati za nas, a danas, dok čekamo maestra Šuteja i njegov i Milenkovićev nastup sa Zagrebačkom filharmonijom, koja tu nije prvi put, iza nas je već šezdeset dana festivala i njegovih pedeset programa, iza nas su brojne koprodukcije. Jutros sam dobio pismo Turističke zajednice Hrvatske, koja se prihvaća sponzorstva za dubrovačku izložbu našega hiperrealista, slikara Marina Topića, gospar Niko Bulić nedavno nas je pohodio sa suradnicima, nije vjerovao da je vidio ono što je vidio; danas su naši izdašni sponzori dva državna ministarstva i dva državna predsjednika, ukratko, postali smo prepoznatljivi u Europi! O tome smo sanjali.

Dakle, što su Dubrovniku Igre…, a Pragu njegovo proljeće…

— Tako je! To je Mostaru festival Dani Matice – Mostarsko proljeće. Odabrali smo taj naziv kako bismo i službeno ušli u A-kategoriju regionalnih festivala. Dakako da smo uspjeli. Kada je konkretno BiH posrijedi, ovo je njezin najsadržajniji festival, jer on sublimira sve kulturne izraze. Sarajevo ima Sarajevsku zimu i svjetski poznat filmski festival, sada je to i naš festival. BiH je prilično nespretno skrpljena država, narodi njeguju kulturne različitosti i tako što, dopustite mi to reći: kao da ih skrivaju od drugih! Kultura je u ovdašnjim uvjetima, a zarad rata i političkih razloga i razlika, postala tu i tamo sredstvom razdvajanja, kadšto i obračuna!

Koliko je ovim festivalom moguće skinuti veo s hrvatske kulturne posebnosti?

— Taj iskrivljeni (među)odnos ovdašnjih kultura dobro mi je znan. No, postoje aksiomi, postoje činjenice: hrvatska kultura u našem toponimskom okružju ima najdublji korijen. To je i drugima znano. No, ne možete vi proklamirati kulturu bez njezina deklariranja! Kulturu treba pokazivati. To je smisao i cilj festivala. Upravo to: pokazati drugima da (malo)brojnost jednoga naroda nije kriterij za veličinu njegove kulturne baštine. To su ljudi, našom ustrajnošću i dobronamjernošću, prepoznali. Dakle, naš festival jest pokazalište hrvatskih kulturnih postignuća, ali nije bit u tome da se mi Hrvati sami međusobno o njoj informiramo, jer snaga naše kulture vidljiva je samo onda kada je i drugi tako shvate.

Stoga valjda i drugi dolaze ovamo pokazati svoje kulturne domete?

— Apsolutno. Mnogi ansambli jugoistoka — što god se pod tim podrazumijevalo — čekaju svoj red na ovom festivalu. Danas informacije lako kupite s interneta. Kronika ovog festivala vrvi nastupima slavnih solista, filharmonija, pisaca, slikara, uopće, kao da nema više nitko tko u kulturnom svijetu nešto znači, a da nije čuo za nas. Eto, primjerice, nedavno sam išao u Beograd u svojstvu izaslanika naše državne odvjetničke komore, u srbijansku komoru. Otišao sam u Atelje 212 pogledati Krležinu Ledu. Sjajna izvedba, praizvedba je u Beogradu bila još 1937, oduševili su me. Predstavio sam se i u svojstvu predsjednika Matičina ogranka u Mostaru, kao, bi li bio izvediv njihov nastup na Danima Matice u Mostaru, od sada pa kad nađu vremena… Pomaknuli su sve termine, eda bi sredinom lipnja nastupili u Mostaru. Bili su počašćeni, i kazali su mi da im je dobro znan naš festival, i da već godinama čekaju na naš poziv. Tako je bilo svojedobno i s Pogorelićima. Arsen, Gabi, Matija, Gibonni gotovo stanuju ovdje, hrvatski gradovi, festivali, sva kazališta, baleti, uključivo s Omiškim festivalom klapa, redovito su ovdje. Imaju svoju publiku, i festival je nezamisliv bez njih. Ne dolaze samo Zagrepčani, Splićani i Dubrovčani; dolaze i Zadrani i Šibenčani, Osječani, Riječani, dolaze svi, tenori, performeri i džezisti, sva hrvatska kazališta, svi hrvatski baletni ansambli, svi relevantni hrvatski izdavači predstavljeni su ovdje…

Dolaze i drugi….

— Dolazi i nastupa svako kazalište u BiH, i srpska i bošnjačka, ove godine imali smo i Kraljevsko kazalište Zetski dom sa Cetinja. To im je bio prvi službeni nastup ovdje, napunili su dvoranu nekoliko dana prije nego što će postati neovisnom državom, izveli su Čehovljev Višnjik u režiji našega Kunčevića; dolaze naši Kotorani s gradskom glazbom i Kotorskom mornaricom, ove godine prvi put bez pokojnoga don Branka Sbutege, dolaze Švedi, Kostarikanci, Kubanci,. Amerikanci, Japanci, Australci, Rusi…nema više kontinenta s kojega tu netko nije nastupio. Svi su našli svoju publiku; sva bosanskohercegovačka kazališta, pozorišta i teatri… S ponosom ističem našu ovogodišnju koprodukciju sa svim raspoloživim kapacitetima Sarajevskog narodnog pozorišta, s kojim smo, nakon trideset i pet godina, u Sarajevu i Mostaru opet postavili operu Nikola Šubić Zrinjski. Kakav je to praznik bio! Rijeke ljudi čekale su na ulaznicu. Uopće, umjetnički ravnatelj i producent, uz apsolutnu suglasnost našeg upravnog odbora, ustrajavaju na nečem što bismo mogli podvesti pod edukacijska nastojanja. Znate, Mostar nije veliki grad, barem ne toliko velik da svaka umjetnost ima zajamčenu publiku. Tako su prvi baletni programi bilježili slab posjet, a sada Zagrepčani, Splićani i Sarajlije napune dvoranu. Prije nekoliko dana Straussova Šišmiša izvelo je sarajevsko Narodno pozorište. Dvorana je bila prepuna. Donedavna to je bilo nezamislivo. Ovogodišnji je festival pak započeo sjajnom izložbom legendarnih mostarskih slikara Mostarski likovni krug 1950–1980, a Big Band Slovenske televizije svojim je nastupom najavio vedra glazbena zbivanja…

Književni programi?

— Gledajte, reducirat ćemo književne programe. Ove godine predstavili smo nekoliko sjajnih knjiga legendarnoga Vlade Smoljana, zapravo je posrijedi njegovo istraživanje o nekim povijesnim razlozima siromaštva u Hercegovini, potom izvrsnu političku analizu BiH autora Franje Borasa, sami smo pokrenuli i predstavili časopis MH »Suvremena pitanja«, vezan uz probleme hrvatskoga školstva u BiH, ali držim da su to aktivnosti koje kao Matica hrvatska možemo obavljati cijele godine, a kao glavnu književnu uzdanicu festivala pak ostaviti Mostarsko književno proljeće, koje već drugu godinu zaredom radimo u suorganizaciji s međunarodnom manifestacijom Sarajevski dani poezije. To je izvrsno posjećena manifestacija, kojoj je redoviti domaćin veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Josip Vrbošić, vrlo omiljen među piscima i matičarima. Prisan čovjek i sjajan domaćin. Ovogodišnje Književno proljeće obilježilo je cijeli festival. Bili su pjesnici iz dvanaest zemalja i s četiri kontinenta. Napokon smo postavili i spomenik A. B. Šimiću, koji od ovog svibnja opet službeno stanuje u Mostaru. Čast otkrivanja spomenika dodijelili smo gospodinu Vrbošiću.

Bilo je još spomenika!

— O, itekako! Ta nije li nam zadaća ispraviti i neke povijesne nepravde? Zato smo, u posljednjih nekoliko godina, osim spomenika koji su nastali radom Kiparske kolonije i uljepšali gradske trgove i parkove, posebnu pozornost posvetili vječnim obilježjima naše posljednje kraljice Katarine, ona je dobila svoj spomen i u Mostaru i u svojoj Kraljevoj Sutjesci, kada joj je spomenik otkriven pred deset tisuća ljudi. Danas se Mostarci zaustavljaju i pred spomenicima Marka Marulića i Ilije Jakovljevića. Dakako, još su nam mnogi znameniti Hrvati u planu za spomenička obilježja. Katkada ovaj grad, naviknut na neke druge spomenike, i ne pokazuje optimum razumijevanja za ono što mi želimo, ali mi smo ovdje uporni, i naći ćemo načina svakom našem velikanu odrediti doličnu lokaciju u gradu, za vječni spomen.

Kakvu Maticu hrvatsku vi snivate, institucionalno, zatim u BiH i, naposljetku, u Mostaru?

— Ne snivam, radim na tome! Ne smijemo zanijekati problem da imamo ogranaka koji nikako da se ugledaju na druge ogranke, one koji bilježe konkretne rezultate, hoću reći, vidljiva je razlika po angažmanu i djelatnosti ogranaka. Neki dobro rade, a neki još spavaju. Matica je jedinstvena kulturna ustanova hrvatskoga naroda, stoga treba biti bez antagonizama na bilo kojoj razini, osobito ne u samu vodstvu. To može biti bolno. Podjele i rivalstva. Tako da mi, u Mostaru, premda živimo i djelujemo u BiH, dakle u prilično zlosretnim uvjetima i vremenima za naš narod i njegovu kulturu, možemo mirne duše s ponosom izići pred Matičin vrh i pred cjelokupnu hrvatsku javnost i kazati: radimo dobro, radimo — najbolje! Maestrov zrakoplov upravo slijeće, pa valja prekinuti razgovor ugodni s gospodinom Muselimovićem. Pošli smo zajedno, pod Puljićevim kišobranom, do vrata zrakoplova. Izišao je i posljednji, nevremenom prestravljeni putnik, a maestra Šuteja — nigdje! No, zato zvoni odvjetnikov mobitel. — Gdje ste vi, cijeli sam Mostar obišao, nitko da me dočeka! — Pa, u zračnoj smo luci... — Ma, dajte, molim vas, pa koja budala danas leti avionom. Počinjem s pokusom, odmah. Maestro Puljiću, potjerajte mi filharmoničare iz hotela!

Razgovarao Dragan Marijanović