Hrabro ili nepromišljeno

Hrabro ili nepromišljeno

Riječ je o predstavi / eksperimentu / razmišljanju koje kreće od videa i glazbe — rada Antuna Blažinovića Glazbena mjera trokuta — trianglemetre, a pokušava primijeniti matematiku na pokret i kretanje u prostoru

Mladi slovenski koreograf Gregor Luštek počeo je suradnju sa Studijem za suvremeni ples kao asistent Matjaža Fariča na jednoj od najuspješnijih predstava ansambla posljednjih godina, Posvećenju proljeća. Kao odličan plesač i pedagog ostavio je tijekom rada u zagrebačkom plesnom svijetu iznimno dobar dojam, što mu je očito otvorilo put za samostalni projekt. Identitet dodira ili ritam matematike po konceptu i u koreografiji Lušteka Studio za suvremeni ples premijerno je izveo u ZKL–u 30. i reprizno 31. svibnja 2006. Riječ je o predstavi / eksperimentu / razmišljanju koje kreće od videa i glazbe – rada Antuna Blažinovića Glazbena mjera trokuta — trianglemetre, a pokušava primijeniti matematiku na pokret i kretanje u prostoru. Da je povezanost glazbe i matematike iskonska, znamo od Pitagore, no kako zvuči nota trajanja korijena iz dva i kako to izgleda u pokretu, čini se već kao pitanje prilično nerazumljivo, i prilično hrabro ili nepromišljeno postavljeno u pokušaju odgovaranja tijelom (prepunom značenja i opterećenom materijalnim konotacijama) skladnu svijetu brojeva. Eksperiment koji je sigurno mogao biti zanimljiv kao radionica i zajedničko traženje još nije predstava, cjelina koja bi osmislila emocije i akcije koje poput piramidalnih pravaca izlaze iz tijela i usmjeruju plesače. Upisivanje tijela u prostor unutar zadane skale, odnosno opisivanje i praćenje pravaca, točaka, planova, geometrijske i kristalografske teorije prostora, poznata je tema improvizacije koju je toliko analitički postavio Laban, a Ana Maletić prenijela u zagrebačku školu suvremenoga plesa. Ali što sad s trokutom, dvodimenzionalnim likom, koji, jasno, nosi mnoštvo simboličnih značenja, ali nisam sigurna da su u ovoj priči prisutna? Trokut koji se projicira na platno i plesača koji stoji ispred platna je pravokutan, onaj koji nastaje dijeljenjem istostraničnog trokuta, koji po Platonu simbolizira božanski sklad. Čovjek pak sam odgovara pravokutnom trokutu, onom podijeljenom, koji je izgubio razmjer, odnosno ravnotežu. Trokut je i simbol vatre, i srca. Je li zato ona crta koja se na plesačevu tijelu iskrivljuje crvena? I kako to sad povezati s pojavama određenih emocija, doživljaja, odnosima koji su se trebali ili se u matematičkoj ohlađenosti pokreta nisu trebali desiti na sceni? Svaki učinjeni pokret uvijek je intervencija u nekom zadanom vremenu, brži ili sporiji, pravilniji ili nepravilniji, ali kako time doći do konkretna rezultata... U najboljim trenucima predstave, kada se osjeća slanje i prihvaćanje pokreta, izravni prijenos impulsa, kao da se gradi mreža pravaca u prostoru koji na neki način slijede scenografijom zadane linije (Ivandija, Štefanec, Luštek), ali onda se to gubi u neki novim grupiranjima, pa onda vrlo konkretnim situacijama sukoba... Svakako su plesači Ana Mrak, Martina Nevistić, Ivana Miletić Piškor, Bosiljka Vujović Mažuran, Roberta Milevoj i Branko Banković ozbiljno odradili svoj posao pokušavajući mu dati smisao, no sve zajedno možda i nije bio projekt za prvu postavu Studija za suvremeni ples?

Maja Đurinović