Griže, grede i đipani

Griže, grede i đipani

Kvart u kojem živim zove se Trešnjevka. Očito po trešnjama, kojih je nekoć ovdje bilo kudikamo više nego danas. Kao i trnja na Trnju, a salate na Šalati. Zagreb je bio pun vrtova i vrtlara, posebno vrijednih Bugara na Zavrtnici, i voćnjaka, o čemu svjedoči i Voćarska cesta. Danas su to tek svjedoci Zagreba kakav je negda bio. Pa kao što je slikar Matija Pokrivka užurbano crtao staro Trnje na jednom kraju ulice, dok su bageri za rušenje već kretali s drugoga kraja, tako i ja u nekim dijelovima grada nastojim iščeprkati gdje je nekad rasla mrkva i cvala jabuka. Po jeziku, naravno. Odmah nakon II. svjetskog rata imala je i moja baka vrt između Bogišićeve ulice i Ulice Ljudevita Posavskog, a onda je na tom istom mjestu izgrađena osnovna škola (S. S. Kranjčevića). Ni Ljudevit Posavski nije tu davnašnji stanar. Prije njega ulica se zvala Ivkančeva, pa je preko revolucionarke Anke Butorac došla do današnje davne hrvatske povijesti. Voća je svuda bilo u izobilju, susjedi su ga dijelili jedni drugima, tako da se ono rijetko kupovalo na placu, a od šljiva i marelica, kad bi dobro rodile, pekmezi i džemovi čuvali su se u ćupovima i u dunst flašama godinama. No djeca, kao da su ne znam kako željna voća, teško bi dočekala da ono dozori. A zeleno voće, zna se, može i naškoditi. Stalno smo slušali upozorenja da ne jedemo nezrelo voće jer ćemo dobiti grižu. Pijenje vode nakon voća bilo je ravno svetogrđu. Ta me griža kao dijete poprilično zbunjivala. Govorili su da nam od zelena voća prijeti griža (srdobolja, dizenterija), a onda se u istom obliku pojavila i griža savjesti. To je, dakako, bio jedan od tada brojnih prekodrinskih uvoza, no tko je htio, lako je mogao razlikovati između hrvatske probavne griže i moralne grižnje savjesti ili grizodušja (nečista nam savjest grize dušu). Savjest se i inače voli spanđati s neugodnim glagolima, npr. gristi (osim osnovne radnje — usitnjavanja hrane zubima — može značiti i biti zajedljiv — grize sve oko sebe — biti nezadovoljan, izjedati se — grize se zbog propusta) i peći (peče ga savjest). Geografima pak griža znači nešto sasvim drugo. U dragocjenom Geografskom rječniku A. Cvitanovića (Zadar, 2002) čitam: to je korozijski nepravilna i jako nagrižena ili u blokove razbijena vapnenačka stijena u kršu. Za divno čudo, dvanaest smo godina živjeli upravo u Grižanskoj ulici u Zagrebu. Znala sam gdje je mjesto po kojem je ulica prozvana, ali nisam znala po čemu je i to mjesto dobilo ime. A gledala sam ga godinama u mirna ljetna jutra puna svježine i bonace iz Šila na Krku, kad više nije bilo benzinskoga smrada iz duge kolone vozila jer je izgradnjom mosta ukinuta trajektna linija između Šila i Crikvenice. Užitak je doći prije kupaca kruha, mlijeka i novina te kupača s rekvizitima za plažu, kojima tako i tako nudimo uglavnom cjelodnevno prženje na suncu i prevlačenje iz kafića u kafić, pa sjesti na terasu točno iznad mora i gledati prema Crikvenici. U brdu se vidi crkva, a oko nje naselje — Grižane. Jednom sam i propješačila od Crikvenice do Grižana preko živa kamena i stijena poput police, a povratak je bio preko znakovita Kamenjaka (i pokraj rodne kuće povjesničara hrvatske književnosti Antuna Barca). Sama riječ griža znači krševit, bezvodan predio, a etimolozi misle da je predromanska, možda keltski ostatak. Kako je i geološki vezana uz krš, na slov. Krasu imaju je i Slovenci, nije rijetkost ni u Istri i Hrvatskom primorju — npr. u Labinu jedna se ulica zove Prilaz Griža, a u starom dijelu Rovinja nalazi se ulica Grisia, kojoj je po sredini pločnik od velikoga kamenja — a i na nekim dalmatinskim otocima — npr. na Lastovu se jedna klisura zove Katalića Grža. I s gredom je kao i s grižom, onom trbušnom. Svatko će za nju reći: to je debelo drvo koje služi u graditeljstvu, tram. Dok su kuće još bile drvene, greda je bila nezaobilazan materijal. Pa kako je onda u Slavoniji podarila ime jednom mjestu — Babinoj Gredi? To otkriva njezino drugo, skrivenije, značenje. Opet pogled u Cvitanovićev Geografski rječnik: greda — izdužena ocjedita uzvisina u naplavnim ravnicama, nastala fluvijalnom erozijom u starim terasama. Greda je, dakle, mjesto koje voda ne poplavljuje. Sada su mi i gredice / lijehe u vrtu razumljivije. To zemljište — da bi bilo prikladno za obrađivanje — moralo je biti uzdignuto nad močvarom, jer je tek takvo dobro za zemljoradnju. Biljne kulture koje kod nas uspijevaju ne traže močvarno tlo. Inače, Babina je Greda ostala nezaboravna generacijama mojih studenata jer mi je služila kao provjera na pismenom ispitu jesu li studenti (kroatistike) prije ispita uopće otvorili pravopis. Kako im je znanje zemljopisa na sličnoj razini kao i pismenost, najprije bi pitali što je to (važno zbog pisanja velikoga početnog slova). Kad smo to nekako odgonetnuli (na fakultetskoj razini!), drugo pitanje glasilo je: kako se zove stanovnik / stanovnica Babine Grede? A odgovor se mogao naći (može i danas) u svim izdanjima Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša te u Hrvatskom jezičnom savjetniku: Babogredac, Babogretka. Jednoj riječi, koja očito ima veze s vodom i kopnom, ušla sam u trag tek djelomično, u biljno–životinjskom značenju, a očito ima i drugih. U novinama sam pročitala da se neki bjegunac još od II. svjetskog rata desetljećima skrivao po đipanima u Lonjskom polju, gdje su seljaci ostavljali i stoku da pase. Našla sam da je đip, đipan biljka zvana još štir, šćir, foskiš, vrsta trave koja se kuha svinjama, a u zoologiji đipan je kukac potkornjak. Zna se da se u jednom dijelu godine Lonjsko polje pretvara u jezero, pa su đipani očito bili dijelovi koje voda nije poplavila, a možda su i bili obrasli tim travama. Ljubazne žene u OŠ Budaševo potvrdile su mi da se Đipan zove i predio na sunjskoj strani između Bistrača i Selišća. No ako glede đipana više nagađam nego što tvrdim, nije greda (nema problema). Ušla sam u trag barem nekim značenjima ove riječi, a tko zna više i bolje — široko mu polje. I neka mi se, molim, javi!