Dignitet piano-bara

Dignitet piano-bara

Ivanjekovu besprijekornom pijanističkom umijeću polazi za rukom na zvukovnoj razini međusobno približiti i objediniti vrlo heterogene evergreen–predloške

Album Imaginarne vedute Vitomira Ivanjeka Vite, zvučna zbirka brojnih evergreena i nekoliko Ivanjekovih skladbi više ili manje improvizacijskoga karaktera, nikomu neće biti problematičan slušni izazov. Nakon sedamdesetak minuta pozadinske glazbe iz piano–barova bečkih hotela, odsvirane na visoko profesionalnoj razini, malo će tko moći ustanoviti da ga nije zahvatio barem dašak nedefinirane, a ipak svima zajedničke sjete. No kao i u mnogih neproblematičnih nosača zvuka dosad, pitanja izdavačkih namjera te, napose, diskografske prezentacije omogućit će nam da iznova zakompliciramo stvar. Album Imaginarne vedute dobio je ime po istoimenome ciklusu slika Mirjane Koren koje krase ovitak, te ga sam Ivanjek pretenciozno naziva »spojem glazbene i likovne umjetnosti«. Opširnoj biografiji i popratnome Ivanjekovu tekstu, koji ne govori mnogo, prethode pohvalne riječi Freda Došeka i Wilhelma Sinkovicza. Potonje vjerodostojno predstavljaju Ivanjekovo pijanističko umijeće: njegova klasična naobrazba u kombinaciji s tehničkim i improvizacijskim talentom svima poznate hitove doista donosi u izrazito profinjenu, takoreći klasiciziranome ruhu. Ivanjekovu besprijekornom pijanističkom umijeću polazi za rukom na zvukovnoj razini međusobno približiti i objediniti zapravo vrlo heterogene evergreen–predloške, u rasponu od čardaša Napuljca Vittorija Montija te svima poznate kancone Funiculě funicula njegova zemljaka Luigija Denze, preko ruske narodne pjesme Kaljinke i Those Were the Days Georgea Raskina, koja podrijetlo najvjerojatnije vuče iz istih krajeva, nezaobilazna Gershwinova Summertimea te njegovih sljedbenika na planu mjuzikla i filmske glazbe, Šerburških kišobrana Michela Legranda i Speak Softly Love Nina Rote, pa sve do Let It Be, Feelings Brazilca Morrisa Alberta, Hello Lionela Richiea te Vangelisovih Chariots of Fire. To je pak dvosjekli mač: činjenica da ne uočavamo posebnu razliku između Ivanjekovih vlastitih skladbi / improvizacija i vremenski, ali i stilski poprilično oprečnih lakih nota može se pripisati i unifikacijskoj snazi njegove izvrsnosti u mediju piano–bara, koja izvorne pjesme zamata u sofisticiranu ambalažu, lišavajući ih kako teksta, tako i neposrednosti izvornoga glazbenoga izraza. U biografiji stoji kako je Ivanjekova posebna želja da »spajajući popularnu glazbu i klasične harmonizacije u koncertne aranžmane, uzdigne tu vrstu glazbe na mjesto koje zaslužuje«. Pitam se čime li je to ugrožen dignitet glazbe piano–barova: socijalno je već ionako uzdignuta u više slojeve društva, a u današnje vrijeme na tržištu masovne glazbene potrošnje zauzima tako malen udio da bi se lako mogla smatrati elitnim kulturnim izrazom, u tolikoj mjeri da bi možda od popularne primjereniji naziv bio meni osobno odiozan termin zabavne glazbe. Doista, album Ivanjekovih lakih nota uzorno je aranžirano i odsvirano relaksirajuće glazbeno štivo: šteta što želi biti više nego što jest.

Ivan Ćurković