Brojnost citata, srodnost nespojivoga

Brojnost citata, srodnost nespojivoga

U postmodernoj difuziji, pa i konfuziji, koristeći se gotovim slikama, precizan i kristaličan govor Željka Brguljana može djelovati ljekovito

Doletio je u bratovštinu slikara nekako iznebuha, iz nekih drugih životnih prostora i zanimanja, ali sve što je uradio nije djelovalo slučajno. Senzibilna, kultivirana, znatiželjna i zdravo ambiciozna narav smisleno je gradila nov svijet na temelju staroga, nove slike na temeljima potrošenih. Koristeći se iskustvima i postupcima koje je povijest umjetnosti već posvojila i gotovo arhivirala, Brguljan je uglavljivao i kadrirao, kolažirao i stvarao nove konstelacije od znanih stvari. Tako se u srcu pomalo starinske tehnike, kojoj Brguljan nije odolio, iznjedrila slika svijeta koji ima ponešto od popartističke, ali i nadrealističke optike i svakako pasatističke melankolije. Recimo da nas u prvi trenutak može zasmetati konkretnost, doslovnost ikoničkih aplikacija, preuzimanje gotovo civilizacijskih znakova iz povijesti umjetnosti i kulture općenito. Ali učvršćivanje i tektoničnost slike vodi se idejom stanovite poruke i onoga što autor jednostavno želi reći. Razni srodni i nesrodni fragmenti udružuju se prema cilju kojemu Brguljan smjera. Ali u postmodernoj difuziji, pa i konfuziji, koristeći se gotovim slikama, precizan i kristaličan govor Željka Brguljana može djelovati ljekovito. Jer Brguljan neke stvari, pa i svetinje, jako voli — primjerice, svece i crkve. Usto, voli i dirnuti u civilizacijske znakove, u slavna djela, u slavne građevine, u najveće simbole svijeta, njezine kulture i baštine. A kolažima i ikoničkim montažama stvara smislenu vezu među raznorodnim elementima; Španjolsku vezuje za svoju rodnu Boku ili Pariz, priziva Gioccondu, Madame Recamier, Eiffelov toranj, Gauguina, Maneta i (njegovu) Olimpiju, Lorku, renesansne majstore. Priziva i simbole spasa (raspeća) i trpnje svetaca, kao i lijepe vojvotkinje, kraljevne i dame iz plemićke obitelji kroz »pasatističke impulse« (Enes Quien) ali i s ponešto »modernističke huncutarije« (Tonko Maroević). Ovdje je sve javno, otvoreno, izravno i linorezno zrcalno jasno. Otvorenost i golotinja Željkove strategije bez muteža nagovještava i »fantazmagoričnu budućnost prošlosti« (Nikola Albaneže). Otvorenost i srazovi svjetova bez međutonova vrline su, ali i slabosti toga djela. Stanovita slabost može se nazrijeti u brojnosti citata i premalo govora u prvom licu. Ali Brguljan zna »oblikovati strah, osamljenost i kozmičku tugu« i tako učiniti otklon od poopćenih i znanih simbola i znakova prema intimnijoj varijanti osobnog egzistencijalnijeg odnosa. A možda se autor samo zaklonio i smjerno odmaknuo u drugi plan, smatrajući da onaj koji je najmanje vidljiv najviše vidi?!

Ive Šimat Banov