Bolje slušati nego gledati

Bolje slušati nego gledati

Lemovi likovi pošteno i zanatski odrađuju svoj posao, kao i on sam, ali i ništa više od toga

Tko se još danas može bojati Virginie Woolf? U paket–aranžmanu kakav je ispisao Edward Albee 1962. u svojoj drami o metastaziranim provincijskim i dokonim intelektualcima malograđanskog stilizma, vjerojatno mnogi. A što je s kazalištem? Albeejeva megauspješnica uprizorena je oko sedamsto puta, a zadarska produkcija u režiji Ivana Lea Lema ni po čemu nije revolucionarna ni posebno prilagođena u seriji već izlizana bestselera. Čini se da je od Nicholsova filma iz 1966. svaki pokušaj navladavanja takva rakursa otupio subverzivnu oštricu Albeejeva teksta. Poput provincijskog američkog sjevera i Zadar već dugi niz godina preživljava kao provincijalni kazališni prostor. Iz te perspektive, svaka je premijera hvalevrijedna. Ipak, ova je predstava manje zadarska nego što je mediji takvom uobličavaju. Uz gostujećeg freelancera Lema tu su i glumci Kazališta Marin Držić: Jasna Ančić u ulozi Marthe te Mirko Šatalić kao George; Ecija Ojdanić Viljac glumi Honey, dok domaće snage brani tek Lobel Nižić kao Nick. Kada se sve zbroji, dobiva se klasična hrvatska repertoarna produkcija, ni bolja–ni gora od mainstreama hrvatske dramske zbilje. Poprilično statičan postav glumaca na sceni, koji uz osnovni patos, kao da žive dvodimenzionalan život ponekad vas tjeraju da se upitate zašto se više ne rade radiodrame — jeftinija i cizeliranija verzija već retardirane dramske vizualnosti. Kroz takav objektiv Lemovu je predstavu bolje slušati nego gledati. Posegnuvši za silno popularnim predloškom redatelj se ipak odlučuje na vlastiti cut–n–paste–pristup. Tako je uzevši prijevod Gordane V. Popović iz Antologije američke drame izrezao dramu na dijelove kako mu je to odgovaralo. Legitiman redateljski pristup? Da, ako posluži svrsi, novom čitanju ili adaptaciji. Ali Lemo primarno reže Albeejevu dramu da skrati trajanje sa dva i pol sata na sat i pedeset, koliko njegova verzija otkucava na kraju. Stoga ponekad drama gubi na kohezivnosti mikroepizoda, koje su najjače Albeejevo oružje. U takvim okolnostima Mirko Šatalić i Lobel Nižić ostvaruju ekstenzivniju i nadahnutiju izvedbu od ženskog dijela ansambla. Ne bi smetalo da je u svojoj viziji Lemo išao do snažnije destrukcije i energetskoga pražnjenja. Napominjući da je uprizorenju pristupio laboratorijski i opservatorijski te postulate nije u potpunosti dokazao na sceni. Njegov je laboratorij očito manje subverzivan od Albeejeva teksta, koji je pojeo svu vizualnu senzaciju. Njegovi likovi pošteno i zanatski odrađuju svoj posao, kao i on sam, ali i ništa više od toga.

Mario Županović