Važna je jedino iskrenost

Važna je jedino iskrenost

Kad živite negdje, moraju vas zanimati sve stvari koje čine to mjesto i prostor. Tako i ja, kad pišem priče, pokušavam ih pisati iskustveno, kao u stvarnom životu

Etgar Keret najpopularniji je mladi izraelski pisac. Osim što su uspješnice u Izraelu, njegove knjige osvojile su najuglednija međunarodna priznanja i prevedene su na šesnaest jezika. Knjiga Missing Kissinger proglašena je jednom od pedeset najvažnijih izraelskih knjiga svih vremena. U Francuskoj knjiga Knellers Happy Campers ušla je u FNAC–ovih dvjesto knjiga desetljeća. Prema njegovim pričama snimljeno je više od četrdeset kratkih filmova, a prema jednoj od njih i Goran Dukić nedavno je snimio film Wristcutters: A Love Story s Tomom Waitsom u jednoj od glavnih uloga. Etgar Keret nagrađivan je važnim nagradama i predavač je na Odsjeku za film Sveučilišta u Tel Avivu.

Poznato je da je žanr kratke priče često zanemaren na književnoj sceni, na kojoj dominira njezin veliki brat roman. Kako ste se odlučili pisati upravo kratke priče i barem zasad, pišete samo njih?

— Nikada nisam svjesno odabrao da pišem baš kratke priče, jednostavno pišem na jedini način na koji znam pisati. Mislim da su moje priče nalik eksplozijama, nastaju tako u brzini i u jednom dahu. Ponekad samo, kad počinjem pisati, pomislim, sad ću napisati roman, ali uvijek završim nakon dvije stranice.

Izrael je zemlja bremenite povijesti, pa tako i uzavrele današnjice. Koliko su politika, povijest i izraelski mitovi važni za vaše stvaralaštvo?

— Politika mi je veoma važna, jer je bitan dio mojeg života i identiteta. Kad živite negdje, moraju vas zanimati sve stvari koje čine to mjesto i prostor. Tako i ja, kad pišem priče, pokušavam ih pisati iskustveno, kao u stvarnom životu, a mislim da je u stvarnom životu politika uvijek prisutna, barem u pozadini. Kad se probudite ujutro, vjerojatno mislite o svojem životu, o ljudima koje volite, o poslu, ali politička zbilja uvijek je tu, jer ona utječe na sve to. Na vaš posao može utjecati situacija nezaposlenosti, zbog bombardiranja u Izraelu, možete strahovati da vam žena ne pogine. Politika uvijek utječe na vaš život, iako ne na izravan način. Osim ako niste političar da se probudite misleći o političkim pitanjima.

U pričama opisujete izraelsko društvo danas. Iz njih proizlazi da je to društvo opadanja, pesimizma...

— Ne mislim da je pesimistično, nego da je tužno. Smatram da u mojim pričama uvijek postoji nada u promjenu, pa su zapravo optimistične. No, situacija je takva da se moramo boriti protiv zbilje koja je vrlo tužna i nasilna i mnogo puta depresivna. No, mislim da postoji nada da će stvari postati bolje.

Sada možemo i na hrvatskom jeziku pročitati neke vaše priče. Priča Kinder–jaje iznimno se dojmila publike na čitanjima u sklopu Festivala europske kratke priče. Kako je nastala?

— Bilo mi je jako teško pisati priču o izraelskoj političkoj zbilji, jer kad sam god pokušao pisati, primjerice o bombašima–samoubojicama, vrlo sam se brzo uhvatio kako pišem o klišejima koje sam čuo na televiziji ili pročitao u novinama. Teško je napisati nešto autentično. A ja sam htio najviše pisati o osjećaju izdvojenosti, udaljenosti od stvarnosti, o tome da živimo u njoj, a da je istodobno tjeramo od sebe koliko god možemo. Primjerice, jednom prigodom za vrijeme nogometne utakmice, koja se izravno prenosila na televiziji, dogodio se bombaški napad. Ta je televizijska kompanija prekinula prijenos utakmice i izravno emitirala slike krvoprolića. I, što se dogodilo? Gledatelji su se bunili protiv toga, zahtijevali da se vrati utakmica. To je izraelska zbilja. Bježanje od stvarnosti. I onda su se mudre glave te, inače komercijalne, televizije dosjetile. Ekran su podijelili u dva dijela — u jednom polju bila je utakmica na kojoj se mijenjao rezultat s jedan na dva gola, a u drugome polju pokolj gdje su se brojale žrtve. I zato sam izabrao za junaka priče patologa koji živi u takvoj okrutnoj stvarnosti i pokušava stvoriti odmak između normalnoga života i posla, jer kad ste patolog, sigurno ne pričate djeci o tome što radite na poslu. Privatni vam je život na jednoj strani, a poslovni na drugoj.

Knjigu Gaza Blues napisali ste zajedno s jednim palestinskim piscem. Kako je došlo do te suradnje i kakve su bile reakcije na tu knjigu?

— Knjigu sam napisao sa Samirom El–Jusufom. On je palestinski pisac i inicirao je taj projekt da pokažemo ljudima kako se, iako žive u najtežim vremenima sukoba, Izraelci i Palestinci mogu slagati. Iako ne možemo postići mir među narodima, možemo na stranicama knjige. A činjenica da koegzistiramo u knjizi pokazuje da nismo toliko različiti i da ima nešto u našem pisanju što je slično, u stilu barem, i da bi junaci naših priča mogli biti jako dobri prijatelji. Bila je to svojevrsna deklaracija, pa kad smo objavili knjigu, nismo ni slutili da bi mogla biti popularna. A postala je jako popularna, izabrana je među deset najboljih knjiga u Libanonu, na moje veliko iznenađenje, izraelski pisac prozvan je autorom jedne od najboljih knjiga u zemlji koja je s njegovom zemljom zapravo u ratu. To pokazuje da se može ići preko granica i da se udaljenosti mogu premostiti.

»Želimo se boriti za mogućnost da budemo normalni«, izjavili ste svojedobno govoreći o izraelskim piscima. Možete li komentirati tu izjavu?

— Mislim da slično osjeća i hrvatski narod zbog sjećanja na nedavni rat. Kad putujemo po svijetu, ljudi nas vide kao dio nekog CNN–ova izvještaja. Ne žele misliti da ste vi netko s osjećajima, tko osjeća ljubav, tko želi stalni posao, samo vas vide kao nekoga tko utjelovljuje sukob i reduciran je na nešto vrlo pojednostavnjeno. I zato mislim da je borba za takva autora otići u svijet i reći »ja nisam različit u svojim potrebama, snovima i željama od neke mlade osobe u Francuskoj ili Finskoj«, i to jest borba, jer za takav svijet vi niste ljudsko biće, vi ste neka vrsta praznoga simbola konflikta.

Književni kritičari smatraju da se u vašem djelu vide utjecaji Kafke, Gogolja, Carvera. Što mislite o tim kritičarskim svrstavanjima?

— Kad pogledam svoje dijete i ženu, ne mislim da sliče nekom pjevaču ili glumici. No, kada ljudi trebaju prenositi informacije jedni drugima, moraju se koristiti etiketama. Bio sam doista jako pod utjecajem Kafkina pisanja, pa ako me uspoređuju s njim, to je veliki kompliment za mene.

Zovu vas i Amosom Ozom vašega naraštaja.

— I to je kompliment jer je Amos Oz veliki pisac, no stilski smo veoma različiti jer Oz priča sveobuhvatne priče o cijeloj zemlji, društvu, a moje su priče uvijek o jednom liku, obično autsajderu, nekomu tko ne pripada društvu, on piše šire, a ja idem na fragmentirane priče, pojedince, i opisujem ludost društva.

Žanr kratke priče jedan je od najzahtjevnijih književnih žanrova uopće. Što imate na umu kada pišete kratku priču? Što vam je najvažnije?

— Mislim da nema razlike je li priča duga ili kratka. Meni je najvažnije da uvijek kažem istinu, da ne kažem ono što ljudi žele čuti, nego ono što osjećam. Mislim da je književnost jedino mjesto na svijetu u kojem možete biti potpuno iskreni, a da nikoga ne povrijedite. Prije nego što počnem pisati priču ne pitam se hoće li to biti dobra priča, pitam se hoće li biti iskrena. A ako pomislim da nije istinita, onda ništa ne vrijedi.

Razgovarala Karolina Lisak Vidović