Stvarnost bez okvira

Stvarnost bez okvira

Fotografski radovi Jo Spence sastoje se od nekoliko ciklusa prezentiranih na izložbi. Riječ je o dugotrajnim procesima među kojima su terapija, dijeljenje iskustva s drugima, svakodnevni život kao polazište za umjetničku djelatnost, kao i za preispitivanje okolnosti zbog čega se neke stvari događaju određenim ljudima, a drugima ne

Slika koju vidimo nije osobito lijepa; dapače, naporna je za oko kao i za dušu, jer nas ne ostavlja ravnodušnima. No, to smo i očekivali. Kao i dosad, izložbeni program galerije Camera Austria u Grazu posvećen je temama što su odavno dio naše svakodnevice, ali koje su zbog mnogih razloga teško pronalazile mjesto među umjetničkim sadržajima. U slučaju izložbe britanske autorice Jo Spence riječ je o tijelu i bolesti, o međuljudskim odnosima i potrebi da se uvijek iznova omogućuju novi, drukčiji načini izražavanja. Zašto je Jo Spence, umjetnica rođena u Londonu 1934, gdje je živjela do smrti 1992, i danas zanimljiva? Zašto je potrebno izvlačiti iz zaborava njezine arhive, prisjetiti se osobite društvene djelatnosti koju je pokrenula sedamdesetih godina, odjeke koje i danas osjećamo? Jedna od ključnih protagonistica kritičke rasprave o fotografiji i reprezentaciji sedamdesetih i osamdesetih godina, suosnivačica Fotografske radionice, galerije i časopisa »Camerawork«, kao i Ženske fotografske udruge Hackney Flashers, Jo Spence promatra se i tumači u kontekstu propitivanja konstrukcije društvenih identiteta i njihovih kreativnih mogućnosti te ponovne uporabe popularnih slikovnih sadržaja; riječ je o primjeru referiranja na metode klasičnoga modernizma, poput montaže slike i teksta, kao i na asocijativne, kritički intonirane kombinacije raznovrsnih tema kojima se bavila. Jo Spence počinje djelovati u vrijeme kad su metode i načini transponiranja dokumentarizma u fotografiju bili osobito aktualni. Profesionalnu je djelatnost započela kao asistentica u londonskom atelijeru, a nakon nekog vremena sama je započela raditi fotografije, snimajući prizore prema narudžbama drugih autora. Ubrzo potom s Terryjem Dennettom osniva Fotografsku radionicu, drugu po redu galeriju specijaliziranu za fotografiju osnovanu u Velikoj Britaniji (prva je, dakako, Kraljevska). Bilo je to doba posvećeno istraživanju reprezentacije, društveno problematično vrijeme, kad mnogi autori osjećaju potrebu kritički komentirati društvo. No, ona se nije zadovoljila izrečenom kritikom, nego je i sama aktivna, podupire skupine ljudi s kojima je dijelila slične probleme. Njezina umjetnička pozicija, jednako kao i ljudska, nije ostala na razini udaljena promatrača, što je svojstveno mnogim dokumentarnim fotografima. Fotografski radovi Jo Spence sastoje se od nekoliko ciklusa prezentiranih na izložbi. Riječ je o dugotrajnim procesima, među kojima su terapija, dijeljenje iskustva s drugima, svakodnevni život kao polazište za umjetničku djelatnost, kao i za preispitivanje okolnosti zbog čega se neke stvari događaju određenim ljudima, a drugima ne. U njezinu slučaju bolest je odredila mnogo toga; ona je prouzročila nastanak uznemirujućih fotografija kojima je istraživala okolnosti u kojima se nalaze pacijenti i osoblje u bolnicama. Pa čak i njezino preveliko tijelo, kojim se nije zamarala na današnji, izgledom opterećen način, nego koje je nastojala svladati fotografiranjem svih onih kretnji, gesta i poza koje nastaju kao posljedica dugogodišnjih bolesti, nakon nekog vremena postat će nam blisko, jer u njemu prepoznajemo sve one tragove na koje možda i sami nailazimo: utisnute strahove, otiske dvojbi i pitanja vezanih uza sve ono što se zbiva ispod naše površine, a što nas uznemiruje, o čemu je u konačnici potrebno daleko otvorenije i izravnije govoriti. I u tom naoko jednostavnu saznanju leži ljepota njezinih radova, u kojima se otkriva način njezina razmišljanja o obitelji, o prijateljima, o ulozi majke, o sebe–gledanju bez uljepšavanja, bez alata poput Photoshopa, koji briše sve ono što osobu čini jedinstvenom. Jedan je ciklus posvećen obiteljskom arhivu, bolje rečeno njegovoj redefiniciji. Jo Spence, naime, koristila se obiteljskim fotoalbumom kao referencijom svakodnevnoga života koji je vodila i pojedinosti kojega je tijekom vremena zaboravila. Ponovnim aktualiziranjem starih snimaka rekreirala je ulogu koju su u njezinu životu imali roditelji, snimajući pojedine prizore iznova i dodajući im detalje koji u izvorniku nisu postojali. Ti svojevrsni uljezi — poput olovke zataknute za uho, naočala, komada odjeće, na primjer — postavljeni su stoga, da se fotografija ne bi smatrala transparentnim prozorom u njezin svijet, nego prije slikom u koju je potrebno proniknuti, uz koju je potrebno pročitati nešto od njezinih brojnih zapisa i razgovora što ih je vodila s kustosima, s Terryjem Dennettom, a koji svi zajedno svjedoče o složenosti procesa analize političke i društvene uloge slike. Jo Spence nije fotografirala već re–konstruirala događaje, postajući na taj način svjesnija širega konteksta, što joj je u stanovitoj mjeri pomoglo prevladati situacije u kojima se nalazila. Iznova radeći na obiteljskim albumima, javno je iskazala neslaganje s uobičajenom praksom prikrivanja dokaza o bolesti, starenju, pa čak i umiranju, što svi mi neprestano činimo. Izazvala je fotografske konvencije pokazivanja bolje strane, uz nezaobilazno smješkanje u kameru. Način na koji se koristila kamerom ne može se jednostavno nazvati snimanjem naturalističkih prizora onoga što joj se dogodilo, odnosno što se zbivalo oko nje. Dokumentarne fotografije snimljene dok su je na bolničkom ležaju vozili na operaciju karcinoma dojke, primjerice, uvijek je moguće dovesti u vezu s ranije nastalim prizorima, sa snimcima koje je skupljala u časopisima istražujući što joj taj svijet slika uistinu znači. Jo Spence odgovorno je konstruirala sliku sebe kao žene, čiji izgled možda na prvi pogled nije lijep, ali čija snaga i uvjerenje leže u njezinoj iskrenosti i otvorenosti kojima je prenosila razmišljanja drugima. Neki su kritičari smatrali kako njezin rad zapravo nije mišljen za umjetničku publiku, odnosno umjetnički kontekst uopće. No, uokoliko se posvetimo zapisima Jo Spence, možemo zaključiti kako je to upravo jedan od temeljnih aspekata njezina rada, jer kako je sama jednom rekla, »čitava ideja o napuhavanju nečega i stavljanju toga istoga u okvir za mene je anatema, i ideja da zatim te okvire prenosimo s jednog mjesta na drugo besmislena je«. Upravo stoga, izložba u gradačkoj Cameri Austriji postavljena je na neformalan način, izbjegavajući uhodane principe po kojima uokvirena djela funkcioniraju u bijelim izložbenim prostorima. Njezina je djelatnost usmjerena prema procesu, no slike tih procesa nisu jednostavne, one i dalje postavljaju mnoga pitanja. Bez obzira na proteklo vrijeme, one ciljaju na političke i edukacijske procese, koje dovode u pitanje, istodobno propitujući naš odnos prema fototerapiji kao aktivnosti kojom je moguće neke stvari drugačije proživjeti. Iako fotografski kontekst svoga doba nije smatrala banalnim, Jo Spence žestoko je i opravdano kritizirala pojedince koji su ga u velikoj mjeri kontrolirali. Koristila se fotografskim aparatom kao psihoanalitičkim oruđem, svjesna činjenice da konačni rezultat može biti ugodan, ali i neugodan za gledatelja, kao i za mogućega sudionika u sličnom procesu. Fotografijom je utirala tragove svojih sjećanja, prikazala se sebi i drugima onakva kakva jest, sa svim tragovima života koji su se u nju vremenom utisnuli. Izloživši kameri vizualnu sebe, Jo Spence nam je u nasljeđe ostavila jedinstvene, inspirativne snimke koje nam mogu pripomoći da u našim fotografskim albumima zauvijek promijenimo sliku o samima sebi — ne na bolje, nego na ono kakva ta slika zapravo jest.

Sandra Križić Roban