Stvaratelj mirakula

Stvaratelj mirakula

Tamo gdje nije bilo ničega Ti si nalazio čuda

U vremenima dok mašta još nije bila razvijena pretvarao si običnost u plemenitu kovinu čudesnosti. Jer bez Tebe svijet bi, zaražen običnošću, brže umirao. Za Tebe je biti dubok bilo grubo i pretenciozno pitanje. Za Tebe je običnost i površnost bila još barbarskija. Zato si od običnosti stvarao mirakule, od konfekcije fantaziju, od predvidljivosti nepredvidljivost. Bio si radosni vrtlar u svijetu koji si, doduše smatrao Božjim, ali nedovršenim djelom. Stoga si lijepio, rezao, umetao, prevrtao i izvrtao. Ako treba i bombardirao, kako se običnost ne bi više znala niti htjela vratiti u sigurnost konvencije! Otkrio si nove mikrostrukture, razlagao znanja s područja optike, mehanike i kibernetike, ali ne u ime metode, nego intuicije i imaginacije, koja je znala sačuvati strogost. Stvorio si vlast molekule, koja je pravilno podivljala. U Tvojem se djelu mašta družila sa strpljivošću, imaginacija je čvrsto držala Tvoju ruku. Radio si na bićima koja su bježala iz muzeja, iz povijesti, od lažnoga značaja i zidina koje su osiguravale vječnu slavu. Tebi je bilo do života. Izradio si monetu i zastavu svoje zemlje, najbolje znakove i znamene njezina rađanja. Ubrzao si njezino proljeće — koje kasni.

***

Pričalo se o Tvojoj velikoj mašti, ali to je bila nesanica Tvoje znatiželje što se povezala s radnikom. Pričalo se o bombardiranjima mrežnice, o dinamizmu i pokrenutosti tromoga, o čudesnosti koja je tren prije već gotovo bila ogrezla u običnosti. Pričalo se o beskraju koji si pronašao među omeđenim zidinama baštine, tradicije, ali i folklora i tkanine, o djevojkama s periferije koje si učinio kraljevnama imaginacije i o njihovim šarama na nedjeljnim nošnjama.

***

Proljeće je jedino godišnje doba koje si poznavao.

Pitoma radost Tvoje znatiželje krenula je s portretom djeteta Marije Braut u kutu galerije koji je potom ispremiješao zvijezde.

Jer tamo gdje nije bilo ničega Ti si nalazio čuda!

Od izlizanih prnja stvarnosti stvorio si odjeću neba.

Nastojao si spasiti trenutak pred navikom.

Bio si slojevit; nikada zamršen.

Stoga i dan djeteta iz kuta galerije ne poznaje noć.

Ive Šimat Banov