Snoviti svijet

Snoviti svijet

Nakon uobičajenih mjuzikla diktiranih standardnom formom i standardnim pristupom Alica je pravo osvježenje

U utorak, 16. svibnja 2006, Slovensko narodno gledališče iz Nove Gorice prikazalo je glazbenoscensko djelo Alica skladatelja Artura Annecchina i libretista Renéa de Ceccattyja u ZKM–u. Alicu je nadahnula knjiga Lewisa Carrolla Alica u zemlji čudesa, djelo koje jednako žudi za interpretacijama koliko traži da ga se prihvati bez posebne logike i razmišljanja — začudno, baš takvo kakvo jest. Zato je Annecchinovu i Ceccattyjevu Alicu i lako i teško proglasiti mjuziklom. Spoj glazbe, riječi, plesa, pokreta i scene aludira na žanr, no svi su ti elementi posve drukčiji od tipičnih za mjuzikl. Annecchinova je glazba glazba atmosfere — zapravo prikladna za nadrealni sadržaj, gdje se, kao u snu, nepovezano pojavljuju i izgovaraju ili pjevaju (uglavnom) besmislene riječi. Annecchino je mislio u komornim okvirima proširenog tonaliteta (pokazuje se da je igra tonovima na glasoviru u uvodnoj sceni tematski materijal, kao što se tematski ponašaju Alicina pjesma, pjesma lude čajanke i druge), s malim (snimljenim) instrumentalnim ansamblom i pjevanim brojevima koji su prije vokalize nego pravi songovi. Takve glazbene postavke (osobito je zanimljivo polifono prepletanje tonova i zvukova u sceni lude čajanke) iznimno su zahtjevne za izvedbu, ali su ih glumci — Alida Bevk u ulozi Alice, Radoš Bolčina u ulozi Klobučara te ostali članovi ansambla, koji su mahom glumili nekoliko uloga (Ivo Barišič, Ana Facchini, Primož Pirnat, Lara P. Jankovič, Eva Hren, Iztok Mlakar, Marjuta Slamič i Danijel Malalan) — izveli vrhunski. To su u svakom smislu predani izvođači koji se odlično snalaze u predlošku, kojima je neobičan svijet Lewisa Carrolla blizak i koji se, poput Carrollove Alice, ne pitaju o smislu, nego s užitkom uranjaju u besmisao svakoga pojedinog scenskog elementa. Glumci nisu samo pjevači i govornici: njihov pokret (osobito onaj Alide Bevk) graničio je s plesom i prirodnim pokretom. Ponekad je scensko kretanje namjerno karikirano (Kraljica Herc i Kralj Herc kreću se / plešu poput ukočenih lutaka), a ponekad se kretnje ponajprije temelje na zamišljaju okoline (likovi koji veslaju ili plivaju na leđima zbog potopa koji su izazvale Alicine suze). Dakle, teško je govoriti o plesu jer ga zapravo nema, ali su gotovo svi pokreti plesni. Ples se, kao i glazba, kao i scena, može prihvatiti kakav jest ili zanijekati. Scena je minimizirana. Zahvaljujući idejama scenografa i kostimografa Jürgena Lanciera, temelj je scenske postave pozornica kao takva. Uz pomoć crne pokretne kulise ona se smanjuje ili povećava, baš poput Alice, koja je u jednom trenutku prevelika, a u drugom premala. Lancier se u oblikovanju scene snažno oslonio na gledateljevu maštu. Na primjer, ako slušate likove, znate da je posvuda voda (»Sav sam mokar!« — žali se Bijeli Zec), premda voda nije sugerirana ni jednom kulisom ili scenskim efektom. No gledatelji su uvjereni u vodu, kao što su uvjereni u Alicinu veličinu, kao što im nije čudno zašto zbor pjeva iz ormara. S druge strane, maštu potiče kostimografija — sukob i dodir bijele Alice i crnog Klobučara, povezuje se vizualno u crno–bijelom kostimu Bijelog Zeca i neutralno sivim kostimima Miša, Mačke, Sivog Zeca i drugih životinja. No monokromatizam se razbija nenadano: zelenim kostimom Žabe–Lakaja i bijelo–crvenim kostimima Kralja Herc i Kraljice Herc. Pandan je nenadanosti ponekih boja glazba, koja dinamički miluje slušateljeve uši, ali ih, zbog niza istaknutih alteracija, drži u stalnoj napetosti. A onda, neočekivano, postaje groteskno preglasna (ulazak Kralja Herc i kraljice Herc, kao i besmislena priča Velikog Miša) i nevjerojatno banalna, napadajući sva osjetila. Upravo je to bit Alicina svijeta, u kojemu je san primaran, pa u njemu logika nema što tražiti. Polazeći od toga, glumački je ansambl, mudro vođen redateljem Januszom Kicom, prenio taj svijet gledateljima. A da li je Alica mjuzikl ili nije, možemo raspravljati — no rasprave su bespredmetne poput svake rasprave o snu: mjuzikl je čudan, ali bilo bi još čudnije da nije čudan. Nakon uobičajenih mjuzikla diktiranih standardnom formom i standardnim pristupom, Alica Artura Annecchina i Renéa de Ceccattyja, kao i njezin prikaz u izvedbi Slovenskoga narodnog gledališča iz Nove Gorice, pravo je osvježenje.

Irena Paulus