S kamena mediteranskoga

S kamena mediteranskoga

U majstorskoj orkestraciji i s rafiniranim smislom za odnos boje i melodije, a sve u kovitlacu žarkih, žustro narisanih, suprotstavljenih dinamičkih ploha i kuljerićevski prepoznatljive pitkosti izdvojenih tema u fagotu i trubljama, za zapravo sjetnu intonaciju glazbina svegovora zvoni Bel kamen kampanela

Duboko po korijenu osviještene prošlosti i prihvaćena nasljeđa što i danas i sutra pjeva prepoznatljivim obrascima novoskladane starine zaorala je glazbena, posthumno praizvedena mladost iskustveno prebogate mašte Igora Kuljerića, čija će nedavna i bolno prerana smrt i onkraj života postati dijelom žive koncertne priče. I one uz bjelooktavni predznak filharmonijskoga ciklusa u velikome Lisinskom (5. svibnja, In memoriam. Igor Kuljerić), gdje s kamena mediteranskoga pristigla kampanelna zvonjava Silbe, toga »otoka mojih predaka«, na neobičan, ali gladak način, ulančano sustiže okamenjeno istu, jednostavnu, pjevnu i uhu premilu napuljsku kanconu s južnijega (također mediteranskoga) sunca za tenorski preljev mlade hrvatske operne zvijezde Tomislava Mužeka. I u društvu anđela s čistoga oblačka ponovno se kajda majstora Kuljerića zaljubila u svoje prirodno i ruralno i urbano okružje dalmatinske harmonije, o kojoj u širokoj paraleli svemediteranskoga suglasja s nostalgijom pjeva i noćobdija s talijanskoga juga. A bura i bonaca, ili u glazbenome rječniku grmljavina fortissima i mrmor pianissima, jednako su prirodno stanište i odmorište svake dobro uređene partiture za veliki simfonijski orkestar, dvije harfe, klavir, elektronički sintetizator zvuka te zvona i pripadnu, bogato razvedenu bateriju udaraljki, iznad koje će neizgovoreno slovo Kuljerićeve glazbe za Bel kamen kampanela, poput najradosnije »očeve pjesme i slijepčeva tanca na lijerici«, i svijetu i čovjeku objaviti pomirbenu mudrost staroga tona u boji nove kompozicijske organizacije. Zvonko se to čulo i u provedbi Zagrebačke filharmonije pod dirigentskim vodstvom Vjekoslava Šuteja, zahvaljujući čijoj je angažiranosti niz međusobno povezanih epizoda u cjelini autorova sjećanja doživio puninu opora zvuka s nepravilnim (folklornim) ritmom u prvome planu. Arhaičnost starih (i bliskih istarskih) modusa i ljestica sa silbanskih će, pak kampanela, opjevati usmenom predajom sačuvanu glazbu s kamena mediteranskoga, gdje uz Devčićevu Istarsku suitu i Gotovčevo Simfonijsko kolo, ali i minimaliziranu tehniku »od jutra do podneva« prepoznatih Bersinih Sunčanih polja i linđa Župe dubrovačke, Kuljerićeva inačica nudi doživljaj biserna originala. U majstorskoj, dakako, orkestraciji i s rafiniranim smislom za odnos boje i melodije, a sve u kovitlacu žarkih, žustro narisanih, suprotstavljenih dinamičkih ploha i kuljerićevski prepoznatljive pitkosti izdvojenih tema u fagotu i trubljama, za zapravo sjetnu intonaciju glazbina svegovora. U nastavku filharmonijskoga rasporeda s djelima Johannesa Brahmsa izvođački su dosezi prikazali promjenjivu sreću. U simfoniji u e–molu, i orkestar i maestro Šutej na svojemu su putu prema zaključnome, koralnome ulazu u dramatični Allegro energico e passionato, pokupili i manje razrađenu poveznicu za organizacijski delikatno ozvučenje različita materijala: od uvodnoga motiva uzdaha s reminiscencijama na Poco allegretto iz autorove Treće, do starinskoga tona u pizzicatima iz polaganoga Andante moderato te durski zaigrana Scherza.

Temeljna gradnja s ponešto neizbrušenim violinama na prvu je loptu zato pozornost privlačila moćnim dinamičkim grozdovima u naglim kontrastima, što će djelomično opasno poljuljati ritmički okvir pratnje orkestra u posljednjemu stavku Brahmsova violinskoga koncerta u D–duru s Aleksandrom Ivićem kao solistom. I iako je riječ o nedvojbeno vrijednu, poštenu glazbeniku od ponajprije komornoga i orkestralnoga formata, čija intonacija, vođenje fraze i promišljaj cjeline djela ukazuju na neprocjenjivu školu desetogodišnjega sviranja u Berlinskoj filharmoniji, Ivićevu akademski dotjeranu muziciranju ipak nedostaje iskra rasne, ako treba i paradne, guslačko–koncertantne energije. Tako su, primjerice, prigušen karakter i tonski plaho provedena melodija s prezasićenim legatom u Adagiu kao pripremom za bramsovski karakterističan poskok na ciganski štih u Finalu dodatno pojačali dojam nesolistički provedena nadmetanja u eksplicitno solističkome komadu od vratolomnih tehničkih zavrzlama. A s (bijeloga) kamena mediteranskoga na pozornicu je zagrebačkoga HGZ–a konačno i nakon nekoliko odgoda 11. svibnja pristigla i tenorska pjesma u specifično napuljskome dijalektalnome obliku za vječno zahvalno srce kanconalne ljepote glasa Tomislava Mužeka s ludbreške kontinentalne idile. Tako se to radi, odnosno baš tako će u jednome od Boga danu daru s prirodnom pjevačkom inteligencijom, i zapravo šlagerska, a po popularnosti tuđa autorska pjesma u puku prihvaćena kao svoja, odzvoniti na način najozbiljnijega recitalnoga sadržaja, gdje odmjereno osluškivanje odnosa stiha i njegove glazbene pratilice, Tostijevu L’ultima canzone, Bixijevu Parlami d’amore Mariu ili Cottrauovu Santa Lucia, uznosi do vrhunaca romantičnoga Lieda. U pijanistu Darku Domitroviću pronašavši rijetko suptilna suradnika, Tomislav Mužek pred sobom je toga trenutka imao sve, a ponajprije besprijekorno odnjegovanu tehniku i dikciju s izražajnom uporabom falseta u pianu. I kakva je to samo lakoća vođenja legata u probranim agogičkim naglascima, a kakva smirenost i sigurnost pri prepuštanju od ptica pjevica stvorenoj pjevici za belkantističku kanconu s napuljske kamene kalete i najlogičnije joj sudružice konobe! I treba li reći — isplatilo se čekati Mužeka s već brojnim poslovnim obvezama po europskim opernim svetištima, o čijemu su glasu izvanredne ljepote i naoštrena kritičarska pera propjevala u samim hvalospjevima. Imamo rođenoga lirskoga tenora, dakle, čija škola jamči ozbiljnost, a potom i dugovječnost u družbi s bogatim glazbenoscenskim i koncertnim repertoarom, u kojemu nakon Splita i sada Zagreba važno mjesto zauzima i napuljska kancona. Bez estradnoga štiha za stadionske mase, s rafiniranom interpretacijom možda i za zahtjevnije slušateljstvo u stilu Tomislava Mužeka i pošteno je reći glasovirača Darka Domitrovića, uz čiju će zajedničku večer za pamćenje i Cardillovo Core ‘ngrato i posebno Di Capuino O sole mio s napuljskoga kamena mediteranskoga, zapaliti plam apsolutno drukčije intonacije.