PSIHOLOGIJA I PATOLOGIJA

PSIHOLOGIJA I PATOLOGIJA

I ove je godine Međunarodni festival malih scena potvrdio visoku kvalitetu i osmišljenost. Valja i opet skinuti kapu direktoru Festivala Nenadu Šegviću, koji ga uporno gura usprkos prilično skromnoj financijskoj potpori

Nakon iznimno kvalitetna prošlogodišnjega Međunarodnog festivala malih scena, selektor Hrvoje Ivanković i ove je godine uspio složiti suvislu križaljku predstava, koje, iako se odlikuju posve različitim poetikama, u završnici čine široku lepezu međusobno povezanih tema, motiva i kazališnih postupaka. Ivanković za središnju tematsku odrednicu Festivala odabire »psihologiju malih i izoliranih svjetova u kojima se očituje patologija neprilagođena mikrosvijeta«, a unutar nje rastvaraju se još mnogobrojne teme i aktualna pitanja. Sve prisutnija tema estradizacije i utjecaja medija bila je itekako prisutna i na ovogodišnjem festivalu, kao i propitivanje raznih aspekata vlasti i manipulacije, a u skladu s time i potrage pojedinca za identitetom. Zanimljivo je da se u nekoliko predstava jezik / govor nametnuo kao temeljni čimbenik pri manipulaciji i utjecaju društva na pojedinca. Također, na ovogodišnjem su festivalu znatnije nego prethodnih godina do izražaja došle predstave s naglašenim udjelom fizičkog i plesnog teatra. Zamjetna je i prilično velika brojka snažno teatraliziranih predstava u kojima se segmenti zbilje ili pak dramska / književna klasika propituju naglašeno estetiziranim kazališnim postupcima. Čehovljeva pripovijetka Rotšildova violina u izvedbi Teatra mladoga gledatelja iz Moskve i režiji Kame Ginkasa jedna je od takvih predstava. Način na koji Ginkas uspostavlja odnos života i umjetnosti zamjetan je već u scenografiji: sva u drvu, prepuna lijesova koje izrađuje glavni lik priče, ona na prvi pogled djeluje gotovo realistički. Nalazimo se, naime, u radionici izrađivača lijesova. No, kad pomnije promotrimo što se sve tu nalazi, shvaćamo da nas Ginkas nenametljivo uvodi u svijet simbola i metafizike. Osim lijesova, koji odveć sliče barkama da bi to bilo slučajno, tu je i veliki drveni sat i drvena crkva. A dramske će osobe predstave položajima tijela povremeno asocirati na cjepanice. Postaje jasno da Ginkas suptilno provedenim izjednačavanjem dramskih osoba i cjepanica progovara o odnosu materije i duha unutar nas samih, odnosno o mogućnosti čovjekova oduhovljenja i samoosvještenja (koje ponajprije počiva na spoznaji ljubavi), čiji je ekvivalent u predstavi izražen oblikovanjem drva u drvene predmete. Ginkas kao da se posve oslanja na Aristotelovu tezu koja kazuje da je u svakom kamenu u mogućnosti sadržana statua Hermesa. »Čovjek je duša i tijelo: duša je oblik tijela, njegova svrha. Prijelaz iz tvari u oblik, iz mogućnosti u ostvarenje, jest kretanje.« Odnos statične tvari (smrti–u–životu) i kretanja prisutan je u znakovitom elementu scenografije: lijesu–barki. Drvo može postati lijes ili može postati barka. Mnogi su od nas samo lijesovi, odsječene cjepanice. Baš kao i glavni lik Čehovljeve pripovijetke, koji tek na kraju, nakon smrti supruge kojoj desetljećima nije pružio ni jedan topli pogled, shvaća da je promašio smisao života, jer prekasno je spoznao ljubav. Ginkas na specifičan način tretira Čehovljev tekst ne dramatizirajući ga, nego se njime koristeći u obliku pričanja priče. No, nema u glumcima distance u odnosu na likove koje tumače, upravo suprotno — storytelling iznose na način blizak glumačkoj metodi Stanislavskog, ulazeći u suptilnu psihologizaciju dramskih lica. Također, Ginkas ingeniozno iznalazi način da jedan od središnjih motiva pripovijetke (svirku na violini) teatralizira: ne upada u doslovnost sviranja na violini, nego se za svirku koristi pilom koja ispušta batrljke zvukova (ponovno poigravanje /ne/realiziranom mogućnošću). Još je nekoliko predstava iskočilo u sam vrh Festivala: Sclavi (Emigrantova pjesma) Kazališnog studija Farma u pećini iz Praga u režiji sve popularnijega mladog redatelja Viliama Dočolomanskog, Helverova noć Kamernoga teatra 55 iz Sarajeva u režiji Dina Mustafića te Zločin na kozjem otoku Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke u režiji Damira Zlatara Freya. Sclavi (Emigrantova pjesma) žestok je spoj suvremeno mišljena fizičkog i plesnog kazališta s etnoantropološkim elementima sadržanima u starim rusinskim i ukrajinskim napjevima o slavenskim emigrantima u Americi. Osim što je izvedbena razina predstave savršena (izvođači nas trzavim pokretima uvode u ekstatičan, ritualni i fantazmagorični svijet u kojem se sadašnjost miješa s prošlošću, realnost s unutarnjim svijetom glavnoga lika), iznimno je važno to što Dočolomansky uspijeva uzdići povratak konkretnog emigranta u vlastito selo na univerzalnu razinu problematike vječnoga stranca, koji je zauvijek izgubio vlastiti dom, a koja za sobom neizbježno povlači i motiv prolaznosti i smrti. Identičan je motiv uvelike prisutan u još jednoj predstavi Festivala, mišljenoj također u obliku žestoka fizičkog ili, točnije, koreodramskoga teatra. Tekst Bettijeva Zločina na kozjem otoku u karakterističnoj je Freyevoj inscenaciji lišen klasične psihologizacije, sveden na arhetipske emocije koje ga uzdižu do razine nadindividualnog i ontološkog. Više od riječi kazuje žestoka kazališna slika: artoovski intoniran pokret glumaca, uznemirujuća glazba Hrvoja Crnića Boxera te scena — sirova istarska crljenica na kojoj se glumci ogoljuju posrćući pred iskonskim nagonima u svojevrsnu dionizijskom ritualu. Četvrta istaknuta predstava jedino je žestinom glumačke igre i univerzalnošću teme bliska dosad navedenima, inače pripada u posve drukčiji kazališni registar. Helverova noć poljskoga dramatičara Ingmara Villqista mučna je i ganutljiva drama mladića s posebnim psihičkim potrebama i njegove pomajke, vremenski zbijena u noć prsnuća nacizma u Njemačkoj. Iako smještena u prošlost, temom istrebljenja onih koji su drukčiji dodiruje mnoge od elemenata fašističke ideologije koji su još itekako prisutni oko nas. Predstava je rađena hiperrealistički, a Mustafić je uporabio takozvanu nevidljivu režiju, koja ipak precizno vodi mizanscen, omogućujući glumcima uskovitlavanje i smirivanje snažnih i iznimno uvjerljivih emotivnih izljeva. Za visoku kvalitetu predstave zaslužno je ponajprije dvoje izvrsnih glumaca — Ermin Bravo i Mirjana Karanović, koji su umijećem minuciozne psihološke glume uspjeli izazvati u kazalištu toliko rijedak katarzičan izljev emocija u velikom dijelu publike. Hrvatska predstava koja pripada u isti kazališni registar kao i Helverova noć jest Žaba Dubravka Mihanovića u režiji Franke Perković i izvedbi Teatra &TD iz Zagreba. S obzirom da je o hrvatskim predstavama već podosta pisano, bit ću kratka. Ove su godine sve od njih bile vrlo zapažene. U Žabi su dominirali tekst i uvjerljiva suigra glumaca. Vrlo su dobro prošla i Vrata do... Renea Medvešeka u izvedbi Zagrebačkoga kazališta mladih iz Zagreba, koja, baš kao i Žaba, tematiziraju hrvatsku zbilju, no s jačim naglaskom na kritiku estradizacije te utjecaja i manipulacije medija. I četvrta je domaća predstava na Festivalu bila zapažena — Brešanova Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja u režiji Laryja Zappije i izvedbi HKD Teatra iz Rijeke istaknula se svježom dramaturško–redateljskom reinterpretacijom dramske klasike. Od ostalih inozemnih predstava valja istaknuti još dvije slovenske i jednu njemačku. Handkeov Kaspar Slovenskoga mladinskog gledališča u režiji Jake Ivanca još je jedna tekstualno reducirana suvremena reinterpretacija moderne klasike. U njoj su izrazito naglašeni lajtmotivi Festivala: teatralizacija, jezik / govor kao temeljni čimbenik prilikom manipulacije i utjecaja društva na oblikovanje svijesti pojedinca, potraga za identitetom. Karakteristika ovoga Kaspara jest posvemašnja pojednostavnjenost drame: Kasparovo lice nije maska (kao u tekstu), nego jedino istinski živo lice u predstavi, dok su njegovi Nagovarači posve teatralizirani (poput oživljenih lutki izlaze iz ormara). U posljednjem prizoru Kaspar sjeda u kostur barke, važan scenski simbol. Jer, on istovremeno i jest i nije barka (ne može obavljati funkciju barke). Jer, on scenski ukazuje na Handkeovu skepsu prema jeziku blisku Barthesovoj teoriji mita koja propituje odnos stvari po sebi i imenovane slike stvari. Jer, navodi nas da se zamislimo nad kruto postavljenim granicama i da dođemo do njihova nijekanja, čak i između jastva i svijeta što ga okružuje. Jer, »ja sam samo slučajno ja«, kako bi zenovski rekao Kaspar. Hodnik Slovenskoga narodnog gledališča i Kulturnog društva B–51, čiji tekst i režiju potpisuje Matjaž Zupančič, također naglašeno tematizira neke od lajtmotiva Festivala. Zanimljivo je da je drama koja se bavi fenomenom televizijskog reality showa napisana prije njihove medijske poplave. Zupančič brutalno pristupa navedenoj temi, dovodeći problematiku manipulacije do krajnjih granica izdržljivosti sudionika (valja spomenuti i opet iznimno žestoku i uvjerljivu glumačku suigru). Inteligentna je zamisao da se čitava drama smjesti u hodnik, koji je navodno jedino mjesto koje se ne snima. Na taj način publici je dana mogućnost da prisustvuje istinskom razgolićivanju intime sudionika. Kao u nezaboravnom filmu Trumanov show, teatralizacija (lik voditelja showa Maxa postavljen je s naglašenim odmakom od realizma) i manipulacija u potpunosti se isprepleću, te poprimaju zlokobno, gotovo metafizičko određenje koje više ne progovara samo o reality showu, ni o manipulativnom društvu koje nas dovodi do krize intime, nego i o mučnom sudbinskom usudu koji niječe mogućnost čovjekove slobode. Predstava koja je na Festival unijela istraživački duh blizak Eurokazu jest Marija Stuart — ubitačni casting Produkcije TART iz Stuttgarta, u režiji Christine Rast. I opet naglašena teatralizacija prisutna je u vizualnom identitetu predstave (spoj stilskih kostima i suvremenih detalja) i u brehtovski intoniranu glumačkom izrazu dviju glumica koje utjelovljuju kraljicu Elizabetu i Mariju Stuart, progovarajući kroz njihov odnos o današnjem svijetu rascijepljenu na ideologijske isključivosti — s jedne strane kapitalistička ideologija, a s druge vjerski fanatizam koji vodi u terorizam. Iako vizualno i izvođački vrlo dojmljiva, te povremeno ironično duhovita, Marija Stuart nije se uspjela odmaknuti od prilično jednodimenzionalno mišljene idejne strukture, koja se istroši prije nego što predstava završi. Na sličan se problem spotaknula i Skupina Elene Panayotove iz Bugarske, koja je uprizorila jednu od najslabijih predstava ovogodišnjeg Festivala — Lorkin Dom Bernarde Albe. Nakon prvih desetak minuta predstava se iscrpljuje u kruto postavljenoj formi — spoju ritmizirana izgovaranja reducirana teksta i plesnoga kazališta usmjerena na ohlađene pokrete flamenka. Ni Skakavci Biljane Srbljanović Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda u režiji Dejana Mijača nisu bili potrebni na Festivalu. Kao prvo, ne pripadaju na male scene (dakle, mogli su se eventualno igrati posljednjega dana izvan konkurencije), a kao drugo i važnije — kvalitativno su znatno slabiji od zagrebačkih Skakavaca. Osim nekolicine pristojnih glumačkih kreacija, predstava je to koja ne bi trebala biti vrijedna pozornosti Festivala. Sve u svemu, iako uz dvije, po mom mišljenju, na Festivalu nepotrebne predstave, i ove je godine Međunarodni festival malih scena potvrdio visoku kvalitetu i osmišljenost. Valja i opet skinuti kapu direktoru Festivala Nenadu Šegviću, koji ga uporno gura usprkos prilično skromnoj financijskoj potpori. Valja i reći da je ove godine došlo do malena, ali izrazita pomaka u organizaciji — pozvani su gosti Festivala koji su prisustvovali okruglim stolovima, što je pridonijelo njihovoj stručnosti i živosti. Nadajmo se da će Festival u budućnosti smoći novca kako za pokretanje određenih radionica, tako i za otvaranje festivalskoga kluba, koji bi zasigurno obogatio festivalsku atmosferu.

Tajana Gašparović