Pod zlatnim strijelama

Pod zlatnim strijelama

Svaki novi dio predstave koju je Frankfurtski balet premijerno izveo početkom 1988, a Flamanski balet obnovio potkraj 2005, začudan je u odnosu na prethodni, a sve se opet na kraju čita kao cjelina

Carju v veselje slovenski je prijevod uistinu kraljevske plesne i kazališne svečanosti Williama Forsythea, koju su nam 8. i 9. svibnja 2006. u Cankarjevu domu u Ljubljani priredili Kraljevski flamanski balet pod umjetničkim vodstvom Kathryn Bennetts i domaćin Exodos, međunarodni festival suvremenih scenskih umjetnosti, koji je ovom predstavom i započeo svoj program objedinjen pod naslovom Jezici tijela. Razmišljajući o predstavi koja je toliko raznolika, prepuna informacija, značenja, asocijacija, toliko razigrana, misaona, a opet sva u duhovitim detaljima i obratima (da je prva stvar koju sam na kraju pomislila da bih je sad trebala pogledati barem još jednom iz početka!), zapela sam već na prijevodu naslova: je li to očaravajući, zadivljujući cara ili ipak za njegovo veselje, kako su se odlučili slovenski prevoditelji, u smislu zabave dvorske svite i nadmetanja dokonih moćnika? Onako kako se razvijao kazališni ples, i uopće umjetnost. U ugađanju taštini i pod pomnim nadzorom pjesničke slobode. Zapravo već naslov prvog od četiri dijela programa, Potemkinov potpis, upućuje na autorovu ironiju spram tradicije carskoga baleta, a cijela je stvar — odigrana kao monumentalna uskomešana scena svijeta na kojoj se stalno usporedno događaju, ponavljaju, izmjenjuju scene, likovi, kostimi, sekvence, kulise; uz česte rezove, potpuni mrak, osvjetljavanje dijela scene, što omogućuje neprimjetnu promjenu u drugim dijelovima goleme pozornice Gallusove dvorane — silno zanimljiva i složena. Upada u oči velika šahovska ploča, umnoženih polja, na kojoj je postavljeno prijestolje na kojem će se izmjenjivati likovi. Šah po sebi označava kraljevsku hijerarhiju, ali vjerojatno je to i ona ploča na kojoj je Petipa pažljivo slagao svoje obrasce za corps de ballet Ruskoga carskog baleta, postavivši kriterije akademskog plesa (u neprijepornost kojih je, po shvaćanju nekih tradicionalnih baletomana, i danas uvredljivo dirati). Usput, tuda se šeću i braća Grimm, zaslužna za ulazak bajki u umjetničke teme, i neiscrpno vrelo baletnoga romantizma. Tu je i neobičan sveti Sebastijan, lik s plakata predstave, koji naizmjence stoji u svojoj mučeničkoj poziciji sa sanjivim pogledom u visine, ali i sam strijelja iz pozlaćenoga luka. Uopće, te zlatne strelice (simbol prodiranja i otvaranja, strijela otvara put svjetlosti, misli, nadahnuću... i oslobođenju od zemaljskih stvari) lete i svako toliko netko gine pogođen, ili se pak sam svjesno probada. Kad to povežemo još s prisutnošću velikih (također pozlaćenih — ipak je riječ o carskoj proslavi!) trešanja koje mogu simbolizirati žrtvu od krvi i mesa potrebnu da bi se stiglo do središta, čvrstoga dijela osobe, slika se pomalo bistri, iako je nemoguće osvijestiti sve detalje. Između plesnih grupacija koje se pojavljuju i besprijekorno izvode svoj broj nalaze se i dvije školarke u engleskim školskim uniformama. U posljednjem dijelu programa, Bongo Bongo Nageela, četrdesetak će istih takvih otplesati nevjerojatno divlji, smiješni, pobjedonosni ples đačkoga plemena oko probodenog učitelja (sa strelicom iz prve slike!). Drugi dio predstave, In the Middle, Somewhat Elevated, praizveden u Pariškoj operi 1987, poznato je izvrsno Forsytheovo djelo, posve očišćeno od svih privida šarolika (kazališnog) svijeta. Samo glazba kao ujednačena živa podloga na kojoj se iskušavaju tijela pokrenuta zadanim impulsom koji onda kola tijelom, udovima, tražeći stalno nove, dalje, izlaze i rješenja, povezujući smjerove, točke prostora. Treći dio opet je sasvim različit, duhovit u tekstu i priči, i glumački naglašen. Kuća rasprodaje (La Maison de Mezzo Pezzo) duhovita je minijatura u kojoj dominira tekst prodavačice koja uzaludno pokušava prodati vrijednu baštinu — pozlaćene (stoga zlata vrijedne?) žive figure. Svaki novi dio predstave Impressing the Czar, koju je Frankfurtski balet premijerno izveo početkom 1988, a Flamanski balet obnovio potkraj 2005, začudan je u odnosu na prethodni, a sve se opet na kraju čita kao cjelina. Zadivljuje Forsytheov nepreuzetan, ali angažiran stav, osebujna zaigranost i raznolikost izraza, stila i rječnika, koja očito poznaje i klasični balet i Balanchinea (u Europu je došao na poziv Cranka), ali i Labana i Cunninghama, i Pinu Bausch, i ništa ga ne ograničava i ne priječi u stalnu otkrivanju novih plesnih i kazališnih rješenja. Odveć slobodan i provokativan za uveseljavanje Cara, Forsythe je ipak, nakon dvadeset godina rada, morao napustiti Frankfurtski balet, ali je s dijelom svojih plesača nastavio rad kao The Forsythe Company. Njegovu borbu s moćnim Carem, suvremenim bogatim/moćnim staležom željnim umirujuće pitome romantike pretprošloga stoljeća, svojevremeno je pratila europska plesna scena, pišući u Frankfurt pisma potpore, ali čini mi se da je pravi potez baš ovaj Bennettsove, obnova ovoga velikog, suvremenog baleta, i u tom smislu Impressing the Czar možemo slobodno prevesti kao Moj obračun s njima Williama Forsythea.

Maja Đurinović