OVAJ KOMAD JE PREPRAZAN

OVAJ KOMAD JE PREPRAZAN

Redateljska koncepcija kao i jednoipolsatna izvedba boluju od nerazrađena ritma i tempa, nerazgovijetnosti u izmjenama dramskih situacija, slabo riješenih zatamnjenja i odtamnjenja, simultanom igrom ili pretapanjima bez unutarnje, emocionalne potkrepe u izvedbi

Da glumca na sceni može sputati preslobodan ulični jezik, da glumčeva glasovna impostacija, mimika i gesta mogu pasti žrtvom šturih komunikacijskih oblika koji su iz svakodnevice — izravno i bez većih kazališnih razloga — preneseni na pozornicu, dokazala je praizvedba komada Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti mlade hrvatske dramatičarke Nine Mitrović 19. svibnja na sceni Zajc off Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Ovaj krevet je prekratak..., ako je vjerovati programskoj knjižici, posredovanjem središnjega dramskog lika, dvadesetsedmogodišnje bivše studentice književnosti, konobarice Irene, progovara o »suptilnim nijansama ljudskih emocija, strahova i slabosti«. Predstava u režiji Darija Harjačeka posve opovrgava sva nastojanja Slobodana Šnajdera da u programskome tekstu afirmira nove dramske likove Nine Mitrović (»...autorici uspijeva... bogato ih jezično izraziti«). Naime, preveden s engleskoga jezika na hrvatski, tekst Ovaj krevet je prekratak... vrvi stereotipnim greškama koje nisu u duhu hrvatskoga jezika, npr. (»Tako jebeno sretan«, »Budi moj gost« i slično). Drama ili tek njezini fragmenti, koji su i dramaturški i redateljski nevješto povezani u klimavu cjelinu, pokušava na razini bilježenja progovoriti o smrti, ljubavi, prijateljstvu, alkoholizmu, razaranju obitelji, samotnoj starosti. Izuzev promašena jezika drame, koji je trebao biti njezinom scenskom okosnicom, redateljska koncepcija kao i jednoipolsatna izvedba boluju od nerazrađena ritma i tempa, nerazgovijetnosti u izmjenama dramskih situacija, slabo riješenih zatamnjenja i odtamnjenja, simultanom igrom ili pretapanjima bez unutarnje, emocionalne potkrepe u izvedbi. Da slobodni jezik ulice može velikim nesporazumom postati posve okoštala birokratska forma, izričito je bilo jasno u interpretaciji lika starog i umirućeg Toma u interpretaciji Zdenka Botića, dok je Elena Brumini korektno i diskretno kreirala Irenu, središnju dramsko osobu. Ni tekst drame ni režija nisu pružili osobitu priliku ostalim dramskim licima — Peteu Damira Orlića, Mami Olivere Baljak, Sheili Andreje Blagojević, Sestri Biljane Torić, Doktoru Denisa Brižića, Pogrebniku Nenada Vukelića. Ipak, unutar kazališne priče znatno su se bolje snašli Sabina Salamon u ulozi Kurve i Alex Đaković kao Novinar, koji su ispolirali svoje sporedne uloge, upuhavši im dobre razmjere komičnog i dramskog. Prazninu, tromost i doslovnost nove predstave na sceni Zajc off podcrtava scenografija Darija Harjačeka, oblikovanje svjetla Borisa Blidara i kostimi Sandre Dekanić, koji bi u svojem predvidljivom izdanju imali smisla kada bi ansambl komada Ovaj krevet je prekratak... bio oslonjen na osobu glumca kao ključ dešifriranja kazališne igre. Tako su i ti segmenti predstave ostali posve nerazvijeni, i u težnji da budu jednostavni, postali su banalni, jeftini u promišljanju rješenja i u fakturi, u načinu izrade. U cjelini predstave, velika težnja da se običnim, reduciranim pokušajem kazališnoga jezika pred publiku iznese čemer naše svakodnevice završila je u pravom manirizmu najgorega tipa: u sasvim određenoj devijaciji postpunkerskoga činovničkoga plasiranja teatra, koji do kraja ruši Šnajderova opservacija iz programske knjižice: »Drama je tehnološki vrlo napredna, i posve od ovoga vremena, koje tako slavi jednog Alberta Einsteina.«

Dubravka Lampalov