Od obale do obale

Od obale do obale

Slično filmu Planina Brokeback, Mansfield je stvarao atmosferu, a film je prepustio glumcima i redatelju. Komentari su prepušteni neoriginalnoj glazbi, osobito pjesmi Travelin’ Thru koju na odjavnoj špici pjeva Dolly Parton

Film redatelja i scenarista Duncana Tuckera Transamerika glazbi prilazi na već uobičajen način za američku nezavisnu produkciju. Kao što su zvučne vrpce filmova Tko je ovdje lud? i Studengore bile prepune pjesama različitih country–podžanrova, tako i Transamerika — ne pridajući ipak u filmskom sadržaju toliko značenje glazbi kao spomenuti filmovi — prihvaća američku tradicijsku glazbu kao temelj. Međutim, kako je Transamerika djelomično film ceste, a time i svojevrsna odiseja koja ne govori samo o putovanju nego i o potrazi za identitetom (Bree–Stanleya i njezina / njegova sina Tobyja), takva je glazba odličan izbor. Odabrane pjesme slijede put, pa su povremeno tipično američke, a povremeno meksičko američke, ovisno o tome gdje se likovi nalaze (u jednom trenutku slušamo meksičku verziju božićne pjesme Tiha noć). Također, pjesme su komentari — ali komentari koji nisu roditelji filmskim likovima (ne upozoravaju, ne prijete i ne suosjećaju), nego se drže po strani uzimajući stvari onakvima kakve jesu i prepuštajući likovima da sami odluče o svojoj preobrazbi. Neka sanjalačka nada u pronalazak sebe osjeća se u pjesmama kao što je There’s New Moon Over My Shoulder Larryja Sparksa (pjesma, kao većina njih, prati putovanje automobilom, a redatelj ne smatra potrebnim razjasniti da li pjesma svira u automobilu ili je dodana prizoru) i Beautiful Dreamer, koju na terasi svoje udobne kućice izvodi meksički Indijanac Calvin (Graham Greene). Romantičko–sanjalačka potraga vidi se već u uvodnom dijelu filma, gdje Bree pokušava dobiti dozvolu za promjenu spola. Bree/Stanley Osborne (izvrsna Felicity Huffman) dijelom otkriva stanje duše kada sluša Schumannovo Sanjarenje dok telefonira raznim ljudima. Premda Bree pada u sve veću depresiju, klasična glazba daje prizoru stabilnost i sigurnost — učvršćujući njezinu odluku da izvede operaciju unatoč svemu te pokazujući na dominaciju ženskog u njezinu muškom tijelu. Još je više, ali i — još je manje žensko kada sluša Purcellovu Didoninu tužaljku, puštajući da kroz Didonine suze procuri i njezin vlastiti očaj. Mala igra usporavanjem medija, čime se mijenja dubina glasa pjevačice (žensko postaje muško), otkriva identitet kojega se želi riješiti. Ta se scena nadovezuje na filmski početak, a zamišljena je upravo kao iskušavanje žensko–muškog glasa (Bree iskušava koliko visoko, odnosno koliko duboko može pjevati). No uvodnu scenu prati violina, naglašavajući krhkost žene koja, kada Breein glas doseže najveću dubinu, muškarca zadržava na poziciji žene. Violinu, mandolinu i gitaru u filmu je svirao David Mansfield, majstor gudaćih instrumenata što je skladao ono malo popratne glazbe koja je bila potrebna da se film popuni. No i njegova se glazba nadovezuje na country–estetiku filma ceste (Mansfield je neko vrijeme radio s T–Bone Burnettom), ostajući potpuno na strani promatrača. To je vezivna i ugođajna glazba (čak se prepoznaje jedna tema) koja prati razgovore Bree i Tobyja u automobilu, ali ostaje posve nijema kada Toby s užasom shvaća da je Bree muško. Slično filmu Planina Brokeback, Mansfield je stvarao atmosferu, a film je prepustio glumcima i redatelju. Komentari su prepušteni neoriginalnoj glazbi, osobito pjesmi Travelin’ Thru koju na odjavnoj špici pjeva za Oscara nominirana Dolly Parton.

Irena Paulus