OD MUZEJA DO MOSTA NA PELJEŠCU

2. KONGRES HRVATSKIH POVJESNIČARA UMJETNOSTI, Između tranzicije i globalizacije – hrvatska povijest umjetnosti u suvremenom društvu, Institut za povijest umjetnosti i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Muzej Mimara, 27 – 29. travnja 2006.

OD MUZEJA DO MOSTA NA PELJEŠCU

Budući da je povijest umjetnosti disciplina koja se bavi svjedočanstvima vremena u prostoru, spoznaje koje ona donosi nužne su za vrednovanje prostora, pa tako i pretpostavka da intervencije koje se događaju na povijesnom prostoru budu kvalitetne. Nažalost, naši su stručnjaci nedovoljno uključeni na razini donošenja konačnih odluka. Nadalje, struka povjesničara umjetnosti mora biti u službi društva sa svrhom da tumači i čuva spomenike kulture te promiče humanističke vrijednosti kojih su spomenici svjedoci. Ona to poslanje može ostvariti jedino ako su znanje i stručna osposobljenost kriteriji i instrumenti čuvanja i komuniciranja baštine

Za razliku od prethodnog, ovaj je kongres povjesničara umjetnosti bio posvećen propitivanju vlastitih ciljeva i zadataka u struci te njezina mjesta u društvu. Objedinio je najrazličitije teme kao i pristupe temama, od nekih koji su imali strogo znanstveni diskurs, preko emocionalno intoniranih, do onih koji su imali i konkretne prijedloge u nastojanju da povijest umjetnosti ne samo prati suvremene društvene potrebe, nego da se i uključi u njihovo proizvođenje.

Teme su bile podijeljene na one koje se bave spomeničkom baštinom, urbanizmom, nastavom povijesti umjetnosti, kako u srednjim školama, tako i na fakultetima, novim doprinosima i otkrićima, muzeološkom problematikom, komunikacijom kulture na izložbama, aktualnim temama u samoj struci (novi pristupi i promjena znanstvene paradigme), odnosom struke i društva i ciljevima koje povijest umjetnosti pred sebe postavlja.

Struka u tranziciji?

Intrigantan naziv kongresa, koji postavlja pitanje o položaju struke u društvu u tranziciji, neka je izlaganja usmjerio i na tranziciju u području struke. To nameće potrebu da se postave pitanja: je li činjenicom da je neko društvo u tranziciji i sama znanstvena disciplina u tranziciji? To bi značilo da tranzicija ekonomsko–političkog sustava kao društveni kontekst određuje i sve druge djelatnosti u istom društvu, pa i znanost. Trebamo li zbog društvenih promjena bitno drukčije pristupiti proučavanju naše umjetničke baštine? Preispituju li se mogućnosti tradicionalnih znanstvenih metoda povijesti umjetnosti ili pak primjena rezultata povijest umjetnosti u društvu, a time i njezina svrhovitost? Iskustva govore da se umjetnička djela mogu interpretirati različitim metodama, a kao što vidimo u recentnoj tzv. kritičkoj povijesti umjetnosti, možemo se poslužiti i metodama drugih disciplina. To nužno ne zahtijeva da jedna metoda isključuje drugu metodu.

Praksa — mogućnosti i ograničenja primjene znanja

Kako se u praksi očituje društvena uloga povjesničara umjetnosti i koliko je ona preduvjet aktualizaciji baštinskih tema u društvu, a posljedično tome i društvenoga značenja povjesničara umjetnosti te potom i njihova statusa?

Iz trodnevnih izlaganja, rasprava i polemičkih rasprava moglo bi se zaključiti da se u suvremenom društvu struka povjesničara umjetnosti najneposrednije očituje na području muzejske djelatnosti i zaštite spomenika. U muzeologiji ona se vrlo uspješno realizira u pristupu temama u kojem muzeji imaju vrlo precizno određeno društveno poslanje te su između ostaloga, kako je istaknuto u nekim izlaganjima na kongresu, »kompleksni centri raznovrsnih aktivnosti« ili mjesta gdje »se pripovijeda priča kojoj se vjeruje«. Međutim, povjesničari umjetnosti izvan muzejskih ustanova nisu zadovoljni činjenicom da njihov znanstveno–istraživački rad ima vrlo ograničenu društvenu primjenu pa čak i onda kada bi on trebao biti pretpostavka za obnovu spomenika i umjetničkih predmeta ili pak intervenciju u njihovu fizičkom okruženju. U svrhu osvjetljavanja tog problema spomenimo neke teme kongresa koje su ga razmatrale. Udio Katoličke crkve u nastanku hrvatske kulturne baštine i kulturnog identiteta svakako je nezamjenjiv. O tome svojim radom svakodnevno svjedoče upravo povjesničari umjetnosti čija je zadaća da tu baštinu valoriziraju i čuvaju. Jedan je pak od velikih problema u zaštiti materijalne kulturne baštine na terenu, kako se moglo čuti, nepoštivanje stručne kompetencije konzervatora, dakle onih koji su educirani i od države plaćeni da čuvaju baštinu za buduća vremena. O intervencijama na objektima i sudbini predmeta koji su pod zaštitom trebali bi odlučivati isključivo stručnjaci, jer baština ne pripada samo njezinim vlasnicima. Upravo zbog toga država i financira njezino održavanje i zakonom je zabranjena svaka intervencija na takvim kulturnim dobrima mimo službe zaštite koja je za to zadužena. Dakle, biti vlasnikom kulturnog dobra ne znači imati pravo što god raditi s njim. Nije li onda čudno što s jedne strane država plaća stručnjake za zaštitu te financira obnovu većine sakralnih objekata i predmeta koji su pod zaštitom, a s druge strane tolerira njihovo nepoštivanje? Pritom su konzervatori vrlo često stavljeni u neugodnu situaciju, jer im profesionalna etika nalaže da čuvaju zakonom zaštićene spomenike, a s druge strane moraju šutjeti ako je neka viša sila odlučila suprotno tome. Struka je nemoćna jer nema prvenstva odluke o pitanjima koji su predmet isključivo njezine kompetencije. I tu prestaje svaka mogućnost da povjesničari umjetnosti, u ovom slučaju konzervatori, preuzmu društveno odgovornu ulogu. Zavodi za zaštitu kulturnih dobara postaju tako samo instrument u rukama politike, a konzervatori administrativci koji obavljaju birokratske poslove. Možda bi tomu mogla pripomoći bolja povijesno–umjetnička naobrazba širih društvenih slojeva. Međutim, i konzervatorske službe trebale bi nuditi praktična i brza rješenja te, žele li promijeniti postojeću situaciju, moraju se izboriti za uspostavu strogih etičkih načela i znanstvenih kriterija u istraživanju i zaštiti spomenika kulture koji će obavezno prethoditi svakoj obnovi. Posljednje je istaknuto kao jedan od prioriteta u budućnosti struke. Nadalje, upozoreno je da će čuvari spomeničke baštine u Hrvatskoj u vremenu globalizacije morati povesti računa i o mjerama zaštite protiv terorističkih napada, a povjesničari umjetnosti među njima trebali bi se aktivno uključiti u njihovu primjenu kako ona ne bi ugrozila spomenička svojstva objekata koje bi trebalo zaštititi. Urbanističke teme kongresa nameću zaključak da je istraženost urbanizacije kontinentalne Hrvatske još nedovoljna, a ona je pretpostavka valorizaciji tog kulturnog prostora i uvjet njegova očuvanja u nadolazećim vremenima globalizacije kada ne samo Dalmacija nego i drugi dijelovi naše zemlje postaju sve zanimljiviji stranim ulagačima. Tema obnove Vukovara dodatno je govorila u prilog akutnoj potrebi za istraživanjem gradova kontinentalne Hrvatske iznesenim podacima da je do 1991. u gradu bilo registrirano samo trinaest kulturnih dobara, da bi revizijom spomeničkog fonda pri procjeni ratnih šteta 1997. lista proširena na gotovo dvjesto povijesnih građevina, kojih je većina »stavljena u postupak preventivne zaštite«. Međutim, kako se čulo, i tu je utjecaj službe zaštite spomenika bio vrlo ograničen te je umjesto vođenja obnove spomenika u Vukovaru službi pripala uloga da samo prati radove. Što je otprilike isto kao da vas, završite li u bolnici, operiraju proizvođači medicinske opreme ili tehničko osoblje bolnice, a ne kirurg. To je za posljedicu imalo da u obnovi Vukovara, prije svega pučke arhitekture koja je imala osobitu ambijentalnu vrijednost, nisu stručne referencije bile kriterij, a time ni kvaliteta, nego cijena. Rezultat su toga bili nažalost ne samo loša kvaliteta nego i naknadni popravci, koji su u konačnici stvar učinili mnogo skupljom. Zaključak vrlo kvalitetna i utemeljena izlaganja o obnovi Vukovara bio je da se u obnovi pučke arhitekture nije poštivao kriterij ambijentalnih vrijednosti i povijesnoga prostornog konteksta. Nažalost to nije osamljen primjer nesustavna i neinterdisciplinarna pristupa prostoru — najvećem resursu Hrvatske. Referat s temom Trogir – povijesna cjelina istrgnuta iz prirodnog konteksta nastojao je stručnoj javnosti ukazati na praksu u kojoj su, izgradnjom dvaju širokih i masivnih mostova kojima je otok Čiovo spojen preko trogirskog otočića s kopnom, očigledno uzeti u obzir samo praktični i ekonomski parametri nemajući u vidu vrijednosti kulturnoga krajolika. Gradnja mosta na Pelješcu i novih prometnica u kulturno i prirodno vrijednu krajoliku, zaključeno je, ne bi smjela slijediti te primjere. U tom skupom i grandioznom pothvatu za prilično siromašnu zemlju poput Hrvatske interdisciplinarna stručna argumentacija svih zainteresiranih društvenih snaga neizbježna je i morala bi biti javna. U stručnim raspravama i komisijama koje donose kapitalne odluke o planiranju prostora, posebice one koje zadiru u prostor nabijen povijesnim vrijednostima i značenjima, povjesničari umjetnosti moraju imati mjesto. Budući da je povijest umjetnosti disciplina koja se bavi svjedočanstvima vremena u prostoru, spoznaje koje ona donosi nužne su za vrednovanje prostora, pa tako i pretpostavka da intervencije koje se događaju na povijesnom prostoru budu kvalitetne. Nažalost, naši su stručnjaci nedovoljno uključeni na razini donošenja konačnih odluka. Dok se ekonomski interesi i suvremene civilizacijske potrebe ne osvrću na vrijednosti prirodnog i kulturnog krajolika, koje se nasuprot tomu pokazuju kao jedini dugoročni prirodni i ekonomski resursi, stručna javnost upoznata je sa činjenicom da nekad živi grad–spomenik Dubrovnik polako umire upravo iz razloga što je zaštićeni spomenik pa time svaka nekretnina u Gradu ima visoku tržišnu vrijednost. Je li moguće nešto naučiti iz primjera Venecije i sličnih gradova kako bismo spriječili raseljavanje domicilnoga stanovništva? Moderna arhitektura još je ugroženija vihorom globalizacije, u kojoj se mala zemlja Hrvatska nije baš snašla, jer je nespremna suočiti se s drugom stranom medalje tako željena i dugo očekivana kapitalizma (ili možda samo njegove neoliberalne opcije). Na kongresu je istaknuto koliko je prijeko potrebna znanstvena obrada i valorizacija arhitekture modernoga razdoblja, kako bi njezina vrijedna postignuća izbjegla sudbinu škole na Jordanovcu arhitekta Ivana Zemljaka. Danas u našem društvu, za koje kažemo da je u tranziciji, konstatirano je, stručna autonomija službe zaštite ozbiljno je ugrožena birokratizacijom koja se provodi unutar njezinih institucija. Zbog toga su povjesničari umjetnosti na kongresu jednoglasno zahtijevali debirokratizaciju službe zaštite spomenika. Ako je društvena tranzicija uvjetovala tranziciju službe zaštite spomenika u smjeru njezine birokratizacije, onda povjesničari umjetnosti ne pristaju na takvu tranziciju. Kulturna politika mora biti u službi zaštite spomeničke baštine. Budući da ne postoji društvo konzervatora, moglo se čuti, nema tko ni stati iza kolega koji te interese u praksi čuvaju i brane, a čija je profesionalna zadaća često u koliziji s drukčijim htijenjima i interesima. Službi zaštite potrebna je ozbiljna strukovna udruga koja će braniti interese baštine ustrajavajući na strogoj profesionalnoj etici, čime bi se jačala profesionalnost i unutarnja snaga struke te promicala njezina postignuća. Isto t

ako, društvo konzervatora moralo bi kritički propitivati znanstveno i stručno djelovanje svojih kolega konzervatora objavljujući kvalitetne recenzije konzervatorskih radova. Pasivnost struke prema budućoj organizaciji službe zaštite bit će njezin pristanak na ulogu poslušnice, čime je otvorena mogućnost da postane paravanom za manipulaciju baštinom, što može imati kobne posljedice za samu baštinu. Zahtjev za uspostavom integriteta i zaštitom digniteta konzervatorske službe istovremeno je i temeljno etičko određenje prema baštini. Taj zahtjev pretpostavlja homogenizaciju struke. Jedan je od načina njegova ostvarivanja i izlazak u medije. Nažalost, u današnje se vrijeme načini kojima se u javnosti aktualiziraju problemi svode na proizvođenje ekscesa.

Ciljevi

Među na kongresu spomenutim načinima kojima povjesničari umjetnosti mogu još više pridonijeti i pozitivno utjecati na sudbinu spomeničke baštine trebalo bi izdvojiti one koji se čine najvažnijima i mogu se sažeti na ciljeve koje je nužno i moguće ostvariti odmah i one čije je ostvarenje dugoročno.

Prvoj skupini pripadaju:

1. »Izrada programa sustavnog istraživanja, zaštite i prezentacije ruševina plemićkih gradova«, jer su plemićki gradovi »najugroženija kategorija spomenika« u Hrvatskoj, a njihova uloga u povijesti nerazmjerna je načinu na koji se društvo prema njima odnosi.

2. Osnivanje društva konzervatora — građanske strukovne udruge koja će jačati profesionalnu etiku konzervatora i braniti interese konzervatorske struke u društvu.

3. Promicanje znanstvenog rada povijesti umjetnosti i hrvatske umjetničke baštine:

a) stručne i znanstvene publikacije morale bi biti dvojezične i dostupne međunarodnim stručnim krugovima sa svrhom da naša kulturna baština bude i u europskim i svjetskim pregledima povijesti umjetnosti;

b) međunarodni znanstveni skupovi organizirani u našoj zemlji.

Dugoročni ciljevi:

1. Debirokratizacija službe zaštite kako bi se vratio dignitet struci konzervatora.

2. Uspostava jasnih načela i znanstvenih kriterija u istraživanju i zaštiti spomenika kulture koji će obavezno prethoditi svakoj obnovi te izrada dugoročnih programa njihove zaštite.

3. Stvaranje temeljne znanstvene infrastrukture kao oslonac istraživačkoj nadgradnji:

a) Dovršenje umjetničke topografije. Suradnja s arheolozima na izradi topografije i formiranje informacijsko–dokumentacijske baze podataka osigurala bi potpunost informacija o pokretnoj i nepokretnoj kulturnoj baštini na teritoriju cijele države. To bi omogućilo bolju operativnost službi na terenu i olakšalo procjene investitorima, što u konačnici može doprinijeti efikasnosti zaštite spomenika. Rezultati takve (digitalne) baze podataka rabili bi se kao sustavna dokumentacija urbanističkih planova, razvojnih planova u turizmu i sl. Pritom je u topografiji nužna standardizacija podataka kako bi postala poligon za dalja istraživanja baštine i izvor informacija koji ima širu društvenu primjenu.

b) Sinteze — izrada korpusa određenih povijesnoumjetničkih razdoblja. Sve snažnija specijalizacija uzrokuje fragmentaciju istraživanja čak i unutar istih kulturnopovijesnih epoha, što zasigurno produbljuje znanstvenu spoznaju, ali dovodi i do »gubitka mogućnosti percepcije općih kulturno–umjetničkih horizonata pojedinih povijesnih perioda«.

4. Uključivanje povjesničara umjetnosti u planiranje prostora, što ima za preduvjet kvalitetniju akademsku naobrazbu i specijalizacije u tom području.

5. Veća prisutnost povijesti umjetnosti kao odgojne discipline na svim razinama školstva i u medijima.

Svrha

Iznesena izlaganja i rasprave na kongresu potvrdili su da struka povjesničara umjetnosti mora biti u službi društva sa svrhom da tumači i čuva spomenike kulture te promiče humanističke vrijednosti kojih su spomenici svjedoci. Ona to poslanje može ostvariti jedino ako su znanje i stručna osposobljenost kriteriji i instrumenti čuvanja i komuniciranja baštine. Ako je za suvremenog čovjeka, laika, značenje koje emitira neko djelo prošlosti nedovoljno prohodno i na nijedan način se ne referira na suvremenu društvenu zbilju, onda je svrha rada povjesničara umjetnosti da djelo učini pristupačnijim, posredujući tako između društva i svijeta umjetnosti, čineći umjetnost živom i djelotvornom, pomažući ljudima da budu svjesniji i humaniji i da takvim učine i svoj svijet. Da je određenost predmeta kao umjetničkih djela i kao baštine njihovo društveno određenje te da njihova trajnost ovisi o njihovu društvenom vrednovanju potvrđuju mnogi primjeri, među kojima bih istaknula neke na kongresu spomenute primjere kao što je Muzej grada Trogira — palača obitelji Garagnin iz 18. stoljeća, koja je opljačkana i degradirana nakon Drugoga svjetskog rata, ili pak riječka industrijska arhitektura u kojoj istaknuto mjesto zauzima zgrada šećerane iz 18. stoljeća, kojoj je nedavno prijetila opasnost da još jednom postane žrtvom nove neprikladne namjene bez ikakve konzultacije sa strukom — kako znanstvenim ustanovama, tako i područnim konzervatorskim zavodima. Na svu sreću glas struke u Rijeci se ipak čuo. Sudjelovanje povjesničara umjetnosti u zaštiti i obnovi umjetničke baštine preduvjet je razumijevanja i čuvanja povijesnih i umjetničkih vrijednosti koje se kriju u strukturi takvih objekata i predmeta. Žele li više prostora u društvenoj stvarnosti za svoju disciplinu, povjesničari umjetnosti moraju komunicirati jezikom svoga vremena i moraju misliti na način svoga vremena, ne samo oni koji se bave suvremenom umjetnošću nego i oni koji se bave umjetničkom baštinom prošlosti. Pomicanje težišta recepcije baštine u smjeru komercijalnih vrijednosti nosi sa sobom opasnosti zanemarivanja spomeničkih vrijednosti prigodom njezine obnove, što je u suprotnosti s njezinim spomeničkim određenjem. Ali to ne znači da se ekonomski potencijal baštine ne može staviti u službu njezine zaštite i što bolje znanstvene obrade. Propusti li povijest umjetnosti šansu da se upravo na tom području izbori za važno i odgovorno mjesto u društvu, propušta priliku da učini znanstvenu i stručnu pretpostavku uključivanja baštine u suvremene društvene potrebe, ali na način da se baština koristi suvremenim društvenim kretanjima za svoje očuvanje, a ne da ekonomski interes eksploatira baštinu. Učiniti da umjetnička baština nije isključivo predmet znanstvenog interesa, ali ne dopustiti da se o njezinoj sudbini može odlučivati izvan stručne kompetencije, niti da postane žrtvom prelamanja nekih drugih interesa, znači izravan i vrlo važan prinos ulozi i važnosti povjesničara umjetnosti i njihove discipline u društvu. Koliko će 2. kongres povjesničara umjetnosti pridonijeti pozitivnim promjenama u struci i njezinoj drukčijoj ulozi u društvu, ovisit će o odlučnosti i ustrajnosti da se realiziraju prijedlozi i zaključci izneseni na kongresu.

Anita Zlomislić