Neslaganje je u naravi pisanja

Neslaganje je u naravi pisanja

Svakom hrvatskom piscu, a naročito onome koji dobro piše, mjesto je u Društvu hrvatskih književnika. Tko ne bi bio u društvu Kranjčevića, Šimića, Tadijanovića, Ujevića, Krleže, Šoljana, Šegedina, Kaleba, Kaštelana, Slobodana Novaka i mnogih drugih, kojima nikad nije palo na pamet da se raziđu zbog toga što se u nečemu ne slažu

Visković kaže da ja zagovaram »boljševički tip književničkih udruga«. Moš mislit! Ja i boljševizam! Kad je tako, evo: sedamdesetih godina raskole u književničkim udrugama zagovarali su, u SFRJ, samo Oskar Davičo i Dobrica Ćosić. Kaštelan, Kaleb i Šegedin nisu. Gdje je sličnost, a gdje razlika, lako je utvrditi svakomu tko iole poznaje književnost, povijest književnosti, medije, ideološke koncepcije, odnose među narodima... – u bivšoj državi. A ja sam o svemu tome dosta dobro upućen. O čemu govorimo?

Kako ocjenjujete posljedice kiosk–revolucije na hrvatsko nakladništvo, knjižare, ali i književne kriterije? Jesu li zapravo hrvatski nakladnici i knjižarska mreža znatno oslabili, dok je nakon razvikanih akcija knjiga nestala bez traga s novinskih kioska jednako naglo kao što je u njih ušla...

— Nije to nikakva kiosk–revolucija, to je upad u sustav. A kako sustav ne postoji, to je bilo moguće. Pod pretpostavkom da je knjižarska mreža postojala u organiziranom smislu, nije nikakav napad, ali takva mreža niti je postojala u smislu u kojemu treba postojati, niti — i ono što postoji — ima kriterija. U nas, naime, svatko može osnovati izdavačko poduzeće, prijaviti se državi za subvencije, dobiti ih u iznosu kojim pokriva proizvodne troškove i životariti. A autori čekaju, oni ionako jedva čekaju (misle nakladnici) da im netko tiska koji naslov. Da postoji organizirano nakladništvo, knjiga tiskana u Osijeku mogla bi se kupiti u Zagrebu i obratno. Zapravo svaka knjiga tiskana u Hrvatskoj trebalo bi da bude distribuirana u svako mjesto, barem u ono u kojemu postoji gimnazija. Ali kako to postići kad knjižare uzimaju tolik rabat, da se nakladnicima, čak i kad ih sufinancira država, taj posao ne može nikako isplatiti. Zatvoren krug. Na skladištima nakladnika, dakle, stoje mrtvi kapitali. A onda se bestselerom na televiziji proglašava naslov prodan u trinaest primjeraka! Estetski kriteriji u takvim omjerima, dakako, bivaju potisnuti u drugi plan — ako ti kriteriji s pojmom bestselera ionako nisu u kontradikciji.

Što mislite o drugim, stalnim načinima za plasman jeftinijih lektirskih izdanja putem knjižara, kao što je nekad bila biblioteka Dobra knjiga?

— Dobra knjiga zaista je bila dobra biblioteka, ne znam zbog čega je nestala. I sâm sam surađivao u njoj jednim prijevodom Puškina, izišlo je sedam ili osam izdanja, ne znam točno. Istina, izlazila je ta edicija u vrijeme kad je Školska knjiga bila monopolističko poduzeće. Danas nije u tom položaju.

Kako se po vašem mišljenju danas može najbolje pomoći hrvatskom nakladništvu, a kako knjižarskoj mreži?

— Tako da se utvrde standardi. Komu što treba, tko što financira, tko je obvezan da što država financira (a kad država financira, čini to iz proračuna) distribuira i sl. Uostalom, kako je nastala knjižarska mreža, kako su socijalistička poduzeća pretvorena u dionička i ina društva, imaju li ta društva kakve ugovorne obveze — kad su dobila u vlasništvo narodnu imovinu? Ne znam kako bih to raspetljao, ali bi netko trebao da zna. Pisci tu ne mogu pomoći ni na koji način osim željom da im se distribuiraju knjige.

Kako ocjenjujete razinu obrazovanosti prodavačica i prodavača knjiga u knjižarama? Možete li navesti neke konkretne primjere?

— Ne bih sudio o obrazovanosti, nego eventualno o razini informiranosti. Naime, u kaotičnoj situaciji vlasnici knjižarske mreže često postupaju tako da djevojka koja je do jučer prodavala cipele može sutra prodavati knjige. U jednoj sam knjižari, primjerice, tražio knjigu Aleksandra Solženicina. Tri puta me je priupitala kako se zove autor, a izgovorio sam razgovijetno i glasno. Tad sam joj napisao latinicom i ruskom ćirilicom. Tipkala je nekoliko minuta i na kraju rekla da nema u memoriji ni autora ni naslova. Naslov možda nije imala, ali autora je morala imati. Eto. A o ostalim autorima, domaćim i stranim, o važnim djelima koja bi i danas trebalo držati i u memoriji i u izlozima ne treba ni govoriti.

Zašto Društvo hrvatskih književnika ne surađuje s Hrvatskim društvom pisaca?

— Tko kaže da ne surađujemo? Surađujemo samim tim što i jedni i drugi pišemo knjige, pjesme, eseje, polemike... uređujemo časopise, tiskamo knjige, komuniciramo u medijima na dobrobit književnosti i sl. Što se mene tiče, surađujem i privatno, s mnogim kolegama, članovima Hrvatskog društva pisaca, prijatelj sam desetljećima, nisam s njima imao nikakvih sporova osim uobičajenih književnih, estetskih, i svakih drugih, koji su u naravi rasprava o književnosti. A književnost uključuje svaku temu. Ne vidim u tome ništa zazorno.

Možete li obrazložiti svoj poziv članovima HDP–a da se vrate u DHK i smatrate li da je moguć ponovni zajednički rad u upravnim tijelima i redakcijama časopisa?

— Moj poziv jedan je dnevni list unekoliko ironizirao napisavši da je bio odaslan »u estradnoj emisiji«. Što je čudno? Baš je to pravo mjesto — članovi Društva pisaca ne taje da vole estradu. Na to se, posredno, nadovezao Visković kad se pojavio spor u medijima o Antologiji srpske poezije, napisavši da sam ja »izjednačio Društvo pisaca s Matijom Bećkovićem«. Nisam mu htio javno odgovarati — odgovorio sam mu privatno, jer je Visković ipak zaslužniji za suvremenu književnost i hrvatsku leksikografiju no što bi se bilo moglo razabrati u našim novinama kakve jesu iz mog odgovora onakva kakav bih bio napisao. Naime, ni na kraj pameti mi nije bilo poistovjetiti članove Hrvatskog društva pisaca s vojvodom Matijom. A i taj vojvoda Matija, koji je uvijek bio veći vojvoda no što je pjesnik, arheološki je primjerak i u književnom i u političkom smislu — uvijek je bio protiv međunarodno priznate Hrvatske, a danas mu se dogodila njegova uža domovina Crna Gora. Što biste vi mislili o meni da sam bio, s obzirom na svoj zavičaj, protiv međunarodnoga priznanja BiH? Za razliku od njega, ja sam uvijek bio i za međunarodno priznatu Srbiju. Tko je onda sporan i što je uopće sporno? Što se tiče mog poziva »da se vrate«, pa i to je jasno — svakom hrvatskom piscu, a naročito onome koji dobro piše, mjesto je u Društvu hrvatskih književnika. Tko ne bi bio u društvu Kranjčevića, Šimića, Tadijanovića, Ujevića, Krleže, Šoljana, Šegedina, Kaleba, Kaštelana, Slobodana Novaka i mnogih drugih, kojima nikad nije palo na pamet da se raziđu zbog toga što se u nečemu ne slažu. Neslaganje je, valjda, u naravi pisanja, neslaganje je jedan od putova u mišljenje. I onda Visković kaže da ja zagovaram »boljševički tip književničkih udruga«. Moš mislit! Ja i boljševizam! Kad je tako, evo: sedamdesetih godina raskole u književničkim udrugama zagovarali su, u SFRJ, samo Oskar Davičo i Dobrica Ćosić. Kaštelan, Kaleb i Šegedin nisu. Gdje je sličnost, a gdje razlika, lako je utvrditi svakomu tko iole poznaje književnost, povijest književnosti, medije, ideološke koncepcije, odnose među narodima... — u bivšoj državi. A ja sam o svemu tome dosta dobro upućen. O čemu govorimo? Dakle, što se tiče našeg zajedničkog rada u upravnim tijelima i redakcijama časopisâ, smatram da je on moguć. Svi nešto znamo o svemu tome, a valjda nam je svima do toga da nešto ozbiljno i trajno učinimo. Osobito je važan protok ideja od starijih prema mlađima. I u obrnutom smjeru. Mislim da bi time književni i, općenito, javni život više dobio, a dobili bismo i na standardizaciji književnih kriterija, te oni ne bi bili emitirani samo iz jednoga ili drugoga društva, iz jedne ili druge redakcije, nego bi u kreiranju tih kriterija sudjelovali svi kojima je do književnosti — od autorâ, preko urednikâ u redakcijama (novinskim i elektronskim), do katedara, pa i samih čitatelja. Bili bi eliminirani klanovski kriteriji. Ne vidim u tome ništa loše ni za njih ni za nas. Sâm pojam mi i oni sporan je — valjda smo svi hrvatski pisci i valjda nam je svima i do svoje i do hrvatske književnosti. I, dakako, do domovine, barem u matoševskom smislu.

Možete li nešto reći o nakladničkoj djelatnosti DHK? Kako izabirete naslove?

— Mogu. Upravo je prošlog tjedna u našoj Maloj knjižnici objavljena knjiga Srećka Lipovčana, kao 46. u nizu, Vrijeme nevremena. Kako biramo? Pa kao i svi ostali, postoji uredništvo (Mate Ganza, Maja Gjerek i Borben Vladović). Vladović je glavni urednik. Je li njih troje jamstvo dobra izbora, dakle dobrih kriterija? Časopis »Republika« je mjesečnik. Uređuju ga Milan Mirić, akademik Ante Stamać i Antun Pavešković. Časopis izlazi redovito, gotovo u dan, u nakladi od dvije do tri tisuće primjeraka. Za naše uvjete respektabilna naklada. Honorari su takvi kakvi jesu, ovise o subvencijama i prodaji. Suradnici su uglavnom zadovoljni. Časopis »Most — The Bridge« izlazi na stranim jezicima već desetljećima, funkcija mu je plasman hrvatske književnosti u svijet, odašiljemo ga u svijet u sedamsto komada, ostalo se distribuira na druge načine. U njemu surađuju, što je posebno važno, prvorazredni hrvatski prevoditelji, a prevodi se ono za što uredništvo smatra da je reprezentativno sa stajališta hrvatske književnosti. Taj je časopis dragocjen za studente slavistike jer mogu kolacionirati svoje dosege u znanju hrvatskoga, uspoređivati to znanje sa svojim jezikom. A mogu pisati i primjedbe na prijevod. Već sam rekao u koliko komada izlazi naša »Republika«, remitenda je zanemariva. Koliko ljudi čita »Književnu Republiku«, ne znam. Ja je čitam. Uvijek treba imati na umu da se u nas i čita i ne čita dovoljno, ovisi što tko pod tim pojmom podrazumijeva. Naklada ne znači da je čitača upravo toliko koliko je prodanih primjeraka. Možda čita još netko, zašto ne bi bilo tako? Pa ako i nije tako, tko će ako ne pisci vjerovati da su čitani?! Trebaju li nam dvije »Republike«? Treba nam više — kad bi postojali uvjeti. Uvjeti? To znači broj čitatelja, novac, distribucija... Sve ono o čemu smo govorili. Pa zato i raspravljamo o svemu tome. Interes za časopise može se i poticati, ali ne na način na koji neke kolege pokušavaju to učiniti, na estradan način, od kojega se učinak vidi samo u području estrade. Severinin debakl na Eurosongu dokaz je da je ljudima (i) estrade dosta — čak i onda kad su je kao to što jest i prihvatili te došli u dvoranu pljeskati! Stoga je estradizacija književnosti ponižavanje i jednoga i drugoga pojma. Za afirmaciju književnosti, a uz to i časopisne produkcije, postoje drugi načini. Ako su u našem divljem kapitalizmu izgubljeni, a u socijalizmu nisu ni postojali u suvremenom smislu, treba ih pronaći. Valjda ima toliko pametnih i odgovornih ljudi da mogu naći neki model. Moje iskustvo, primjerice u radu na izboru dječjih radova za Lidrano, gdje sam godinama bio članom Prosudbenog povjerenstva (s Mirom Gavranom, Titom Bilopavlovićem, Sanjom Pilić, Zoricom Klinžić, Dubravkom Jelačićem, Vesnom Svaguša i drugima), da djeca, i u osnovnim i u srednjim školama, pišu izvanredno, vape za knjigama, za susretima s piscima i ostalima, a onda bivaju prepuštena sama sebi. U čemu je problem, ne znam, ali netko bi morao znati. Je li bolje da djeca čitaju i pišu, igraju nogomet i gledaju dobre filmove, ili da budu neprestano na ulici? Netko će reći da je to prosvjetiteljska zamisao? Pa neka je. Tko tvrdi da je sve što je bilo prevladano, a sve što je danas vodi u svijetlu budućnost. To je dogma.

Koja je funkcija časopisa »Most«?

— Opet »Most«. Ako ga nitko dosad nije otkazao, znači da recepcija postoji. Osobito na slavističkim katedrama. I mi smo zadovoljni. Ako pak utvrdimo, u budućnosti, da je recepcija, tj. efekt, nedovoljan s obzirom na ulog, ili pak da u današnje vrijeme valja naći drugi način prezentiranja naše književnosti na stranim jezicima, razmislit ćemo o tom načinu. Do sada nije bilo boljega. Valja, naime, znati da smo, kako se fraziralo, mali narod, predstavnik kojega, čim prijeđe neku granicu, osjeća nelagodu zbog neznatnosti i svoje i veličine jezičnog prostora u koji je netom ušao. Ja dakako takvo što osjećam samo u fizičkim dimenzijama, u drugima nipošto, ali fizičke dimenzije štošta određuju u suvremenom svijetu. Prema tome, valja, barem u književnom svijetu, redefinirati pojmove veliki i mali. To je to.

Koje su međunarodne aktivnosti DHK?

— Njegujemo međunarodne aktivnosti, tradicionalne Zagrebačke književne razgovore i različite pjesničke susrete. Naši članovi, na poziv ili u organizaciji naših veleposlanstava, posjećuju redovito književne priredbe u pojedinim zemljama, drže predavanja studentima na katedrama (Stamać, Machiedo, Nikica Petrak i mnogi drugi). Evo, vratio sam se iz Makedonije. Stamać je održao predavanje, teorijsko, pred prepunom dvoranom Filološkog fakulteta, zatim smo razgovarali s predstavnicima medija, posjetili Hrvatsko veleposlanstvo, Društvo pisaca Makedonije, Zajednicu Hrvata u Makedoniji, razgovarali o obostranu prevođenju i sl. Planiram negdje do jeseni putovanje u SAD i Kanadu, možda i u Rusiju. Drugi će odlaziti drugamo. I tako, polako.

Što mislite o nastupima naših nakladnika na međunarodnim sajmovima?

— Sajmovi? Opet dolazimo na isti problem: jesu li sajmovi komercijalni ili kulturološki? Ili i jedno i drugo? U svakom slučaju, treba ih posjećivati, ali planski, organizirano, ciljano, s kriterijima, a ne da jedan izdavač hoće svog autora, sebe, svoj izdavački plan... Ako je nastup na tim sajmovima državni interes, dakle interes hrvatske kulture, a taj se nastup financijski potpomaže, onda ga tako treba i tretirati. Što se mene osobno tiče, nemam nikakva interesa da čitam priče na Frankfurtskom sajmu, ali mogao bih pripomoći, primjerice, da naš zajednički nastup bude uvjerljiviji. Nema smisla shvaćati taj posao kao turistički posao.

Bili ste na Sajmu u Puli, što mislite o tome?

— Sajam u Puli odlično je bio organiziran, odlična su bila predstavljanja knjiga, nastupi autora, okrugli stolovi, a osobito su bili dobri portreti pisaca, gdje su sami autori na Doručku s autorom, u lijepom prostoru govorili o sebi. Fabrio, Maroević, Šnajder i mnogi drugi. Srećko Lipovčan i ja govorili smo o DHK. Ondje sam prvi put iznio zamisao o »The Bridge — Mostovoj« antologiji — izboru onoga što je u »Mostu« objavljeno od prvog broja do danas. Zamisao je bila dobro primljena.Taj je sajam dokazom da i manji grad može organizirati nešto dobro za knjigu, ali opet se ne zna što je prevagnulo, komercijala ili osobnost.

Kako ste doživjeli polemiku Jergović — Katunarić?

— Nikako. Nisam razumio ni uzrok, ni razlog, ni motiv te polemike. Obojica su pismeni ljudi, načitani i upućeni. Ali dobro je da se to dogodilo, jer je ta polemika na neki način upozorenje svima — ispod koje se razine ne bi smjelo, kako je pisao A. B. Šimić »pisati nekažnjeno«. Naime, sjetio sam se vremena kad su polemizirali Ladan, Šoljan, Slobodan Novak, Tenžera, Zidić i mnogi drugi. Uvijek su rekli što su htjeli, često i više, a nikoga nisu vrijeđali. I sve to u reduciranoj slobodi. Ako nazadujemo u javnim nastupima, što radimo sve vrijeme?

Jeste li upućeni u književnu kritiku u dnevnim novinama?

— Književna kritika u dnevnim novinama, čak i kad vrijedi, gotovo i nema smisla, i to ne zbog toga što je ne bi trebalo biti u novinama, nego zato jer je grafički nevidljiva, zamotana u puste reklame, aute, mobitele, oglase... te je potreban silan napor, čak i upućenima, da je nađu. Naše dnevne novine i inače klize u ono što se nekoć zvalo bulevarskom štampom. A u bulevarskoj štampi tražiti ozbiljnu kritiku o ozbiljnu književnom djelu ionako djeluje neozbiljno, neuvjerljivo. Kad su Tenžera i Mandić pisali kritike, one su redovito bile na istaknutu mjestu, k tome uokvirene, i još bi tekst bio složen drukčijim slogom — da bi ga onaj koga zanima književna kritika mogao odmah naći.

Kako tumačite da se iz novina potiskuje i poezija, te kritika o njoj?

— Vrlo jednostavno, ako ih više ne zanimaju ni feljtoni, pa ni romani, kako bi ih zanimala poezija? Pjesnici su za njih prvi kršćani, dovoljne su im — misle oni — katakombe, da ne kažem neke zadimljene rupe po velegradovima. Urednici su, nažalost, u funkciji svojih vlasnika, da ne kažem u funkciji Kunderinih majstora zaborava — nije važno ni što jest, niti što je bilo, važno je ono što je danas, a to danas, opet, proizvode oni. Ali ipak nije tako. Ali dok oni shvate da nije tako, njihovi će vlasnici, na njihovu radu na našem jeziku zaraditi novac, pokupiti zaradu, prodati tvrtku i izgubiti se, a njih prepustiti na milost i nemilost novom, možda boljem, možda gorem vlasniku.

S Trećeg programa Hrvatskoga radija, koji ste svojedobno uređivali, čuju se glasovi o restrikcijama, reprizira se u terminima u kojima su išle samo nove emisije i sl. Kako to komentirate?

— Restrikcije su posvuda, nisu samo na Radiju. Hrvatski radio još je najkorektniji prema kulturnim sadržajima — od Prvog, preko Sljemena do Trećeg programa. Osim toga, Radio ima izvanrednu Knjižnicu Hrvatskog radija te zbornik Treći program. O Dramskom programu ne treba ni govoriti — gotovo da i nema festivala s kojeg urednici ne donesu nagradu. A Dječji program (Mejra Vindakijević, Višnja Biti, Mladen Kušec i mnogi drugi)... — za njih zna svako dijete. Kad se sve to ima na umu, lako je riješiti i previše repriziranja. Važno je znati što se hoće, što je u prvome planu — riječju, utvrditi hijerarhiju vrijednosti. Problem je HTV, koja je jedna od najboljih televizija u Europi, a ima najlošiji dramski i obrazovni program. Inače, HTV podupire hrvatsku filmsku proizvodnju, ta proizvodnja bez televizije teško da bi bila moguća.

Preuzeli ste dužnost savjetnika za filmske scenarije u Ministarstvu kulture. Možete li nam prenijeti prve dojmove?

— Dojmovi su da ima mnogo posla. Posao je odgovoran i prema ljudima i prema Ministarstvu, i prema kinematografiji. Krsto Papić, Darko Lukić i ja preuzeli smo na sebe da od ponuđenoga odaberemo najvrednije i ono što se može realizirati i u financijskom i u estetskom smislu. To je dakako delikatan posao, ali kad smo preuzeli, nastojat ćemo to obaviti prema standardima. Ugodno me iznenadilo da se ni Ministarstvo, a ni sami kandidati ne petljaju u naš posao. Nitko me na primjer nije zvao. I to je ono što daje nade da smo ipak civilizirano društvo.

Kako ocjenjujete razvoj i stanje nacionalne kinematografije u neovisnoj Hrvatskoj?

— Kinematografija u neovisnoj Hrvatskoj razvija se, koliko mogu razumjeti, u pravom smjeru — nije prekinula vezu sa vlastitim izvorima, a razumljivo je da mlađi ljudi unose nov senzibilitet u relaciji sa svijetom. Ima dosta darovitih redatelja, a osobito glumaca. Problem je, kao i u književnom poslu, što propadaju kinematografi. Naime, kad na neki film dođe dvjesto tisuća gledatelja u jednoj ili dvije kinodvorane, to je senzacija. A na koliko bi gledatelja došao isti film kad bi bilo više dvorana, dislociranih od nekoga zadanog središta?! Što je primjerice s bivšim kinodvoranama? Što je s Jadran filmom? Uglavnom suvremeni hrvatski film bolji je od sveukupne hrvatske kinematografije — ma što to značilo.

Razgovarao Zlatko Vidačković