Mnogo više od rječnika

Mnogo više od rječnika

Mali slikovni rječnik zavičajnoga govora Žabna, Odre, Stupna, Sela i Grede, prir. Đ. Bočina, D. Gregurić, D. Kušević, V. Šimanović, Osnovna škola Sela, 2005.

Ovaj Mali slikovni rječnik zavičajnoga govora (Žabna, Odre, Stupna, Sela i Grede) dospio mi je u ruke sasvim slučajno. No kad ga otvorite, pridjev mali postaje neumjestan. Naime, rječnik zavičajnoga govora djelo je učenika i učenica osnovnih škola od prvoga do osmoga razreda i njihovih voditeljica — ekološke grupe, likovnih grupa i izborne nastave hrvatskoga jezika. To su: Dubravka Gregurić, Draženka Kušević, Mira Tuđman i Višnja Šimanović. Od 2002. do 2005. na njemu je radilo mnogo učenika i gotovo svi učitelji OŠ Sela, jer je rječnik nastojao obuhvatiti ukupnost narodnoga života na opisanom prostoru, pa obiluje i dragocjenom etnografskom građom. Raspon godina onih koji su radili na ovom rječniku kreće se od osam (koliko su imali najmlađi crtači) do osamdeset osam (koliko su imali najstariji izvorni kazivači). Izvrsna je zamisao bila uključiti već i najmlađe učenike u skupljanje zavičajnoga blaga, jer tek kada sami upoznaju život svojih predaka, počet će ga više cijeniti i voljeti. Ovaj rad bit će svakom sudioniku nešto čega će se sjećati cijeli život, a mnoge možda i potakne da se opredijele za studij kojim će početno znanje o zavičaju proširiti na cijelu Hrvatsku i na svijet (etnologija, lingvistika, povijest, zemljopis, arheologija, antropologija ...). Za svaku je pohvalu angažiranje stručnjaka dijalektologa, dr. Mije Lončarića iz zagrebačkog Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i mladih asistenata, koji su prikupljenu građu stručno obradili i opisali. Osim samih riječi (4500), u knjizi su i osnovni povijesni (prvi spomen u izvorima) i demografski podaci o mjestima u kojima se provodilo anketiranje, uz stare i suvremene fotografije (mahom škola u tim mjestima). Nabrojena su i najstarija prezimena u svakom mjestu, uz nadimke, a sve su riječi obilježene naglascima. Riječi su poredane po abecedi, a gramatički opis obuhvaća rod imenica (osim nominativa, često i genitiv jednine, npr. kramper, m, G. krampera — krumpir), oznaku pridj. za pridjeve (ajnfačen, ž ajnfačna — jednostruk), glagolski vid (svršeni i nesvršeni glagol), 1. lice prezenta jd. (npr. miglati, nesvr., prez. jd. 1. miglam — treptati, namigivati). Svako početno slovo abecede malo je remek–djelo i podsjeća na iluminirane rukopise. Sve ilustracije u rječniku napravila su djeca. U crtežu ciganoga šosa (suknje s naborima) mala je ilustratorica označila i gdje je bordura, na sneji (snaha) ilustrator nas je poučio što je poculica, što kraluži, što oplećek, što zastor i špice, a na mužu gdje mu je škrlak, gdje lajbek, pas i rojte; mladi pak ilustrator (iz trećega razreda) nacrtao nam je celi meblin, namještaj spavaće sobe: tebij (tepih), postel (postelja, krevet), stolec (stolac), romajn (ormar), špiglin (ogledalo, zrcalo), a njegov kolega iz drugoga razreda trsje (vinograd), s brendarom, brendom i lajtom (bačvom). Od te sam djece riječju i slikom naučila da su u tom kraju čukli ledene svijeće, sige, koje vise s ruba krova (meni znani kao curki), da je cuk vrsta tikve koja služi za izvlačenje vina iz bačve, da je boket kanta za mlijeko, soldat, osim vojnika, sobna ukrasna okrugla peć, da je furek komad drveta, cjepanica, a fusetlini kratke muške čarape, sokne. Na slici svijne označen je rulec (vrh gubice) i vuvo (uho), slika rifle (rifljače, naprave za ručno pranje rublja), uronjene u lavor s lukšijom, podsjetila me na vlastito djetinjstvo i baku koja mukotrpno pere rublje. Nisam znala — a sada znam — što su to tvezi (čipkasti umeci u rubači), tko je to tukač (vrsta krupne žabe), što je uklinek / vuklinek (1. kraći red na kraju njive, 2. umetak platna na odjeći pod pazuhom), da se mačka u tri boje zove trojfelka, a da su dijelovi podupirača za rublje druk (duži dio) i sova (rašlje na vrhu). Uza sve više strojnoga, a sve manje ručnoga rada, tko će se još sjećati zupcof, grablji za travu i sijeno, zublače (staroga stroja za skupljanje sijena), vitla (sprave za vađenje vode iz zdenca ili naprave za namatanje pređe), vala (drvenoga valjka za ravnanje njive), stepice (stupe, posude za pravljenje maslaca) i tepala, sirnice (mreže u kojoj se — i na »dva kata« — suši sir), rujnaka (košare što se nosi na jednu ruku prema ramenu), pluka (pluga) i svih njegovih dijelova (lemeš, deska, crtalo, greben, ručke), platona (drvena kola) s rudom i svorom, poculice (kape udanih žena) i njezinih dijelova: špica i zakunđala? Djeca i njihove učiteljice ovim su mi se rječnikom približili u nastojanju da spasimo što više riječi ne samo od zaborava nego sada već i od izumiranja. Zahvalna sam im na uloženom trudu te na vrlo poučnom i lijepo oblikovanom rječniku zavičajnoga govora, iz kojega učim s veseljem. Onima koji istinski vole svoj uži zavičaj, svoju domovinu i jezik ne trebaju nikakve administrativne upute što im je činiti s djecom u školi. Upravo od ovoga rječnika imaju što naučiti i sivi birokrati, koji bi trebali pokazati više sluha za ovakve pothvate i u drugim »zavičajima«. Kamo sreće da imamo cijelu Hrvatsku pokrivenu učeničkim zavičajnim rječnicima, jer tko bolje poznaje lokalni govor od ljudi koji u njemu od rođenja žive?!

Nives Opačić