Mlade snage

Mlade snage

Žiri FIPRESCI–a dodijelio je nagradu za najbolje ostvarenje filmu Tou, Waguih (Ti, Waguih) egipatsko–francuskoga redatelja Namira Abdela Messeeha, klasičnom i inovativnom dokumentarcu koji govori o redateljevu ocu. Messeeh na vrlo suptilan način propituje i razotkriva očeve emocije i intimna razmišljanja te uz minimalna izražajna sredstva postiže snažan emotivan učinak

Filmski festival u Oberhausenu jedan je od najvažnijih i najpoznatijih festivala kratkoga filma u svijetu. Smješten u središtu Ruhrgebieta, nekad najvažnije industrijske regije u Njemačkoj, festival je u polustoljetnoj povijesti bio i ostao važno mjesto za predstavljanje kratkometražnih filmova, zadržavajući programsku kvalitetu unatoč povremenim ideološkim posrtanjima i raznolikim koncepcijama. Povijest festivala seže u početak pedesetih godina prošloga stoljeća, kada je imao vrlo snažnu socijalnu i političku funkciju: s jedne strane, bio je spona između komunističkog istoka i kapitalističkog zapada Europe, prikazujući produkciju s onu stranu željezne zavjese i omogućavajući kontakte filmaša iz dvaju tada podijeljenih blokova, a s druge strane imao je i društvenu ulogu s obzirom da je ta pretežno industrijska regija oskudijevala kulturnim zbivanjima. Tvornice i rudnici na kojima je počivala regija zatvoreni su prije dvadesetak godina, a ni blokovske podjele već odavno nema: uz veliku stopu nezaposlenosti, građanima Oberhausena ostao je još samo festival, koji je i sam promijenio karakter. U posljednjih nekoliko godina otkad ga vodi Lars Henrik Gass, njegov direktor i spiritus movens, festival se okreće mladim snagama, sve češće birajući filmove koji uz poznavanje zanata pokazuju i provokativnost te estetsku inovaciju, a uz to je i sve manje eksplicitno političan, usredotočujući se primarno na društvene teme. Sam Oberhausen idealno je mjesto festivalskih zbivanja: u razmjerno malenu gradu sve je nadohvat ruke i dostupno, iako je atmosfera ponešto hladna pa je blisku komunikaciju s festivalskim gostima teško ostvariti. U Oberhausenu sam boravio tjedan dana kao član žirija FIPRESCI–a, kojeg su još sačinjavali kolege iz Kanade i Njemačke, Cameron Bailey i Barbara Schweizerhof. Festivalski program bio je iznimno bogat: uz selekciju njemačkih, međunarodnih i dječjih filmova za koju su se dodjeljivale nagrade, tu su bili i programi njemačkoga glazbenog videa, solidan izbor retrospektiva, rasprava i popratnih zbivanja, a kao novitet i jedan od zanimljivijih programa valja izdvojiti Radical closure, retrospektivni program posvećen prezentiranju filmova koji se bave teritorijalnim, političkim i ratnim sukobima. Libanonski filmaš i direktor programa Akram Zaatari u program je uvrstio solidan izbor djela. Khanen siah ast (Kuća je mračna, 1963), čudesan je dokumentarac Forough Farrokhzad o iranskoj koloniji gubavaca kao društvenoj metafori iz koje izbija snažan humanizam. Chic Point (2003) Sharifa Wakeda istovremeno je duhovito, ali i gorko ostvarenje o »modi za izraelska pogranična područja« u kojem redatelj tematizira tijelo palestinskog samoubojice kao najopasnije oružje, koje se u redateljevoj viziji pretvara u tijelo izloženo modnoj pisti. It Was Just a Job (Bio je to samo posao, 1992) potresna je priča o Zaljevskom ratu u kojoj redatelj Samir jukstapozicijom sukobljava dva pogleda, odnosno videosnimke: onu vlastite obitelji u Iraku i onu američkoga pilota koji locira ciljeve koje će bombardirati. Radical closure možda je najvjerniji izvornoj festivalskoj koncepciji, koja zastupa politički angažirana ostvarenja, no komparativno gledajući Godardov Ici et ailleurs (Ovdje i drugdje, 1974) i recentna ostvarenja, vidljivo je koliko se filmski diskurs otpora promijenio tijekom proteklih desetljeća i u kojoj je mjeri moć slike i zvuka danas bitno različita od razdoblja dominacije političkoga filma. Biti subjektivan i intiman, a ne biti pristran, biti objektivan, ali ne i neutralan, na stanovit je način moto programa.

Program njemačkih filmova odlikovala je ujednačena kvaliteta radova te naglasak na zanatskom savršenstvu. Iako opsegom manja te ujedno manje zanimljiva od međunarodne, nacionalna selekcija uglavnom je bila vrlo dobro posjećena. Od vrijednih ostvarenja svakako bih izdvojio izvrsno produciran i tehnički besprijekoran animirani film Drei Grazien (Tri Gracije) Hanne Nordholta i Fritza Steingrobea, petnaestominutnu pripovijest o počecima snimanja zvuka i filma te prvim važnijim tehničkim otkrićima. With You (S tobom) Eve Könneman skromno je, ali dopadljivo ostvarenje o glazbeniku koji luta Istanbulom tražeći nadahnuće za svoj album, te malo nalikuje na glazbenu epopeju Fatiha Akina Prelazeći most: Zvuk Istanbula, koja je i u nas imala publiku. Kristall Christopha Girardeta i Matthiasa Müllera te Radar Volkera Schreinera dva su eksperimentalna ostvarenja koja kompilirajući fragmente iz popularnih holivudskih filmova tvore snažan vizualno–auditivni kolaž. Najcjenjeniji je i najzanimljiviji program festivala dakako međunarodna konkurencija, u kojoj su se ove godine natjecala 64 kratkometražna filma svih žanrova: od eksperimentalnog i animiranog do igranog i dokumentarnog. S obzirom da je na adresu festivala za sve kategorije pristiglo više od četiri tisuće filmova, jasno je kako je već i samo uvrštenje u program velik uspjeh. Ovogodišnja konkurencija od prošlogodišnjih se razlikovala u trima bitnim faktorima: velik broj neeuropskih ostvarenja (napose azijskih), malen broj igranih filmova te neujednačena kvaliteta programa. Program je podijeljen u deset tematskih cjelina, a ove godine na programu se našao i hrvatski film, Željko Jerman – moj mjesec Ivana Faktora. Kriteriji pri ocjenjivanju filmova bili su prije svega estetska inovativnost, društvena relevantnost i kvalitetna produkcija, te su najbolja ostvarenja ona koja su sadržavala sve tri komponente. Teško je izdvojiti sve filmove koji su svojim inovacijama i vješto ispričanim pričama ostavili snažan dojam, pa ću se osvrnuti na pet ponajboljih ostvarenja različitih žanrova, redateljskih poetika i svjetonazora. Hanne mađarske redateljice Eve Magyarosi prema mišljenju većine najbolje je animirano ostvarenje u konkurenciji. Riječ je o petominutnoj poetskoj meditaciji s temom ljubavnih odnosa između djevojke i njezina dva ljubavnika koji će joj u potpunosti promijeniti život. Spoj koherentne fabule i dojmljivih vizualnih rješenja rezultirao je vrlo emotivnim djelom čija je osnovna odlika umjetnička kreativnost, no uz ponešto slabo korištenje osnovnih tehnika animacije. City Scene (Gradski prizor) kineskoga redatelja Zhaa Lianga pomalo je bizarno ostvarenje. Prikazan nizom sekvenci iz svakidašnjega života njegovih građana, film je neobična i pomaknuta priča o Pekingu, gradu uličnih sukoba, zapuštenih i sumornih predgrađa, s prizorima siromaštva i kaosa. Sniman u velikoj mjeri tehnikom skrivene kamere i na digitalnom materijalu slabe kvalitete, film pokazuje kinesku metropolu kao mjesto neprekidna rušenja i građenja, mjesto metaforičke izgubljenosti pojedinca u golemom urbanom tkivu grada. Film je na stanovit način i provokativan s obzirom da je pljuska u lice ušminkanom Pekingu koji službene vlasti prikazuju kao idealno mjesto buduće Olimpijade. Civil Status (Bračni status) dokumentarac je o matičnom uredu u Rusiji u kojem se svakodnevno odigravaju tragedije i komedije: rastave braka, vjenčanja i sprovodi, sve te životne priče u filmu su suprotstavljene hladnoj birokraciji koja tuđe sudbine tretira kao brojke u registratoru. Alina Rudnickaja snimila je vrlo duhovito i toplo ostvarenje u najboljoj tradiciji klasičnoga dokumentarizma, usredotočujući se na ljudske sudbine sa socijalnim kontekstom. Instructions for a Light and Sound Machine Petera Tscherkasskog besprijekorno je snimljen film izrazite estetske inovacije. Poznat i priznat najviše u zemljama njemačkoga govornog područja, taj je autor starije generacije u filmu u kojem se koristi isječcima iz Leoneova vesterna pokazao iznimno umijeće vladanja filmskim tehnikama te snažnu kreativnu notu i najbolji je eksperimentalni film festivala. Žiri FIPRESCI dodijelio je nagradu za najbolje ostvarenje filmu Tou, Waguih (Ti, Waguih) egipatsko–francuskoga redatelja Namira Abdela Messeeha. Sadržajem klasičan, ali oblikom vrlo inovativan dokumentarac priča je o redateljevu ocu, koji se nakon torture u Egiptu, gdje je nekoć bio politički zatvorenik, doselio u Francusku i krenuo život iz početka, pokušavajući zaboraviti domovinu i neugodna sjećanja. Redatelj na vrlo suptilan način propituje i razotkriva očeve emocije i intimna razmišljanja te uz minimalna izražajna sredstva postiže snažan emotivan učinak, čemu pridonosi i ekspresivna pojava oca, koji je glavni i jedini junak filma. Film je spoj vrlo promišljene, zrele režije te neposrednosti i topline dokumentarne građe, te bi ime mladoga redatelja Messeeha svakako trebalo zapamtiti. Pobjednik je u međunarodnoj konkurenciji i dobitnik najvažnije (a osim toga i razmjerno velike novčane) nagrade internacionalnoga žirija N12°13.062`/W001°32.619` Extended belgijskoga redatelja Vincenta Meessena, oko kojeg su se nakon proglašenja vodile žučne rasprave. Naslov toga kratkog filma je GPS–koordinata koja određuje lokaciju u Africi. Film na ekspresivan način prikazuje arheološko nalazište koje se redateljskim postupkom razotkriva kao najobičnije radno mjesto lokalnih radnika i zidara. Enigma zbog čega je to bezlično, posve neinventivno i osrednje snimljeno osmominutno ostvarenje nagrađeno prvom nagradom, zauvijek će ostati nerazriješena. Festival u Oberhausenu u pedeset i drugom izdanju ponudio je mnoštvo različitih estetskih vizija i smionih društveno–kritičkih ostvarenja. Iako ne najbrojniji, a ponekad ni najkvalitetniji, dokumentarni filmovi u cjelini su bili najvažniji dio programa, s posebnim naglaskom na osobne pripovijesti koje su vladale sadržajima žanra. Festival je tradicionalno poznat po predstavljanju djela koja tematiziraju osobne priče i društveno relevantne teme i po promicanju autorskog i nekomercijalnog filma. Kvalitetu prikazanih filmova donekle zasjenjuje činjenica da najveći broj njih vjerojatno više nigdje neće biti prikazan, a pogotovo ne na komercijalnim televizijama. No onima koji su u mogućnosti prisustvovati takvu festivalu (u Europi ih ima još desetak manje poznatih, poput Uppsale, Detmolda, Lisabona ili Berlina, da spomenemo samo neke) zajamčeno je tjedan dana kvalitetnog programa i pregršt filmova koji estetski radikalno odudaraju od svega što se prikazuje na klasičnom kinorepertoaru.

Tonči Valentić