Lucidna kombinacija

Lucidna kombinacija

Redatelj Damir Lončar vrlo je dobro vodio brojni glumački ansambl ponešto pregustim dramskim tkivom, kreirao je dinamičnu i zabavnu predstavu, u kojoj gledatelji bez predrasuda, čini se, istinski uživaju

Naslov ove komedije nije baš odveć obećavao; određena skepsa pratila me na putu u kazalište, a ona se još i pojačala kad sam saznao da izvedba traje više od dva sata. (Dva sata gornja su granica današnje teatarske tolerancije.) Međutim, drago mi je priznati da me već početnih pola sata u potpunosti razuvjerilo: u pitanju je autentičan, vrlo duhovit primjerak tzv. pučke dramaturgije, negdje na tragu Pere Budaka i Mladena Kerstnera. Podravsko selo danas, negdje vrlo blizu mađarske granice: u svjetlu vremena bana Jelačića, recimo da je ona na puškomet. Njegova je jedina znamenitost skroman srednjovjekovni zidić: prema legendi, tu je nekoć živjela sv. Elizabeta Ugarska, koju je jednom posjetio i sam sv. Franjo Asiški. Zidić, kao takav, nije bogznašto, i seljaci ga tretiraju s mješavinom ironije i poštovanja — svi, osim gazde Ivana Lončara, kojemu taj isti zidić (pod zaštitom države) priječi pristup traktorom na imanje. Istina, pristup bi mu mogli omogućiti drugi mejaši... No, kad bi to učinili, griješili bi protiv načela mejašenja kao takva. Dakle, preostaje — srušiti zidić: krađom povijesnih opeka (polako, ali sigurno), udarcima budaka (nasilno i neučinkovito), ili pak dinamitom (učinkovito, kad bi dinamit bio ispravan). Saznavši za Lončarevu namjeru, lokalne vlasti (općinski načelnik) »poduzimaju energične mjere«: angažiraju mladog arheologa iz Zagreba i mjesnoga lugara kao njegovu tjelesnu zaštitu, a ujedno i kao organ državne prisile. Uskoro, tu su i međunarodne komplikacije (napominjem da je komad napisan i izveden prije slučaja Vir): javlja se i mađarski dužnosnik, s obzirom na to da je ipak riječ o mađarskoj kulturnoj baštini... Već kratki pregled zapleta otkriva dosta o samu djelu; gledatelji televizije s duljim stažom (ili pak oni kojima su reprize strast) prepoznat će situaciju i likove tipične za Kerstnerove Gruntovčane; no, ta blaga neoriginalnost komediji više koristi nego što bi je bilo moguće nazvati plagijatom. Naime, brza prepoznatljivost karaktera i ambijenta znači i bržu prilagodbu gledatelja, a to pak pogoduje njihovu prihvaćanju poetike i stila cjeline — koji su specifični. Kako piše Vid Balog, jedan od koautora (drugi je Goran Vrbanić): »...ako niste znali, 48% hrvatskih građana živi u seoskim sredinama, a o njihovim problemima se tako malo govori.« Iako, u kontekstu, i tu tvrdnju treba uzeti kao — satirično pretjerivanje: Cigle svete Elizabete nisu komad o »problemima hrvatskog sela«; jednostavno, to je lucidna kombinacija situacijske i karakterne komedije, koja se oslanja na stereotipe — ne bježeći od njih, nego gradeći na njima; komični karakteri, koji zapadaju u nevjerojatne peripetije, slučajno su smješteni na selo. A selo je — simbolično; ono je i realno, ali je i metafora — neutažive ljudske želje da jedni o drugima doznaju sve (pa i, ako je moguće, više od toga). Redatelj Damir Lončar, inače i tumač glavne uloge (seljaka Ivana Lončara), vrlo je dobro vodio brojni glumački ansambl ponešto pregustim dramskim tkivom (sekundarni zaplet — ljubavna priča — više je danak tradiciji negoli dramaturška potreba); kreirao je dinamičnu i zabavnu predstavu, u kojoj gledatelji bez predrasuda, čini se, istinski uživaju. Sanja Marin, Jasna Palić Picukarić i Vanja Ćirić, preobražene kostimom i maskom, sjajno su kreirale nezaboravan tercet seoskih baba: njihova gluma stvorila je karikature, ali uvijek s osloncem na realno i bez suvišnoga pretjerivanja. Odlično su se još u svojim ulogama snašli Vid Balog, Željko Duvnjak, Davor Svedružić, Saša Buneta, Siniša Popović (Primorac/Istranin i Dalmatinac, strana tijela u podravskome, kajkavskom tkivu), potom Ljubo Zečević, Ivica Zadro i drugi. Nekolicini, ipak, posebice mladih, uloge nisu legle: no većina je dostatno snažna da i njih povuče za sobom i bitnije ne promijeni ukupan dojam. Scenograf Miljenko Sekulić i kostimografkinja Danica Dedijer bili su uvjetovani ukupnim stilom djela te su njihovi prinosi uglavnom rutinski. Komedija je Ciglama svete Elizabete dodala ponešto opeka na onaj dio repertoara koji je bio deficitaran; ipak, valja upozoriti da je napomena na programskoj knjižici, koja upozorava da je »trajanje (predstave) oko dva sata« ponešto preskromna: ukupno, predstava traje (sa stankom) oko dva sata i četrdeset pet minuta — što je, usudio bih se reći, i njezin glavni nedostatak. Konciznije, bilo bi (još) bolje.

Boris B. Hrovat