KROĆENJE SONETA (1)

KROĆENJE SONETA (1)

Roko Dobra, Zatočenik mora (101 sonet), Matica Zadrana, Zadar, 2003.

Ante Stamać, Zvonki moteti. Sabrani soneti, Ceres, 2004.

Kada pravimo danas obračun onoga što je suvremenom hrvatskom pjesništvu donijela obnova klasične forme, vrijeme je podsjetiti se da je jedan od prvih pobornika soneta bio pjesnik zadarskoga kruga Roko Dobra (1930); u gradu Zadru također zaživio je vezani stih dahom modernosti prvi put u knjigama Stojana Vučićevića (1941–1989). Godine 1969. Dobra je objavio prvu zbirku soneta Nakon brodoloma, koja ističe more kao pjesnikovu osnovnu tematsku zaokupljenost. Nezaobilazan je pritom sud Mirka Prelasa kako more u Dobre »nije akvarel žarkih boja ili razglednički ugođaj. Ono je tmasto određenje i dubina poetske vizije postojanja. To su ustvari oni prostori iz kojih navire satrta intima, u koje su smješteni njezini svjetovi sustalosti, slomljenosti i ponora.« To je more egzistencijalno ozbiljeno, kakvim ga je opjevala Vesna Parun, ali istini za volju treba reći da je to i jedno drugo more: ono more koje se nudi kao vježbalište egzistencijalne i pjesničke ekstaze: »evo me o more raspni me na valu / nek uz tvoju snagu i moja naraste« (Dozivanje mora). Značajno je za Dobru i to da njegov govornik nudi moru sonet kao najvišu mogućnost ovjerovljivanja, pa je tako iz daljine nabačena tema autoreferencijalnosti. Ako se autor ovih redaka ne vara, Dobra je prvi u nas još 1968. napisao sonetni vijenac: Nakon brodoloma, a nakon njega još tri, Zadarska ogrlica, Izazvan sjenama i Silazak u sebe. Karakteristično je za njih samozatajno pjesmotvorno permutiranje motivske građe, pjev virtuozno zaigran na sve tanjoj referencijskoj niti, koliko god je u ishodištu osjećali kao ujevićevsku sljedbu, recimo kao početak VII. soneta:

čemu umu napor da se otme sjeni

u predjelu patnje podno hladna brijega

čemu dronjci duha dimom ovijeni

kad bivaju pepel kraj slomljena stijega

Dobra se u IV. sonetu služi izumom opkoračenja (anžambmana) usred riječi, tj. prekidanja riječi na kraju stiha u svrhu dobivanja rime (»mi slijedimo stope osuđena Aha– / svera luku tražeć lišeni kompasa«), što su usvojili svi praktičari postmodernog soneta. Dobrini začinjavački soneti više su postsimbolistički hermetični nego postmoderno otvoreni reinterpretaciji soneta, ali nedvojbeno nezaobilazni za razmatranje udjela sonetnog iskustva u nas. Ante Stamać (1939) uključuje se intenzivnije u pokret obnove sonetne prakse tek 90–ih godina. Kako primišlja naslov njegove zbirke (Crne rupe, mračni soneti, 1995), crne rupe nastaju starenjem i gasnućem zvijezda, nudeći se kao metafora nepovratne degradacije ljudske egzistencije — nastavak davne Stamaćeve obuzetosti rasapom, kojemu se pridružuje moderni kozmološki pojam entropije, razgradnje kozmoloških događaja:

Hoće li ikad zvijezda koja gasne

Rasklopiti se ishodišnom sjaju?

Hoće li vrijeme što se bliži kraju

Utonuti u uvir tamne basne?

(Pitanja)

Za razliku od razlogovske enformelne obuzetosti tvarnim i kasnoromantičnog i simbolističkog jesenskog sentimenta, kasni Stamać više voli klasicističku jasnoću, preglednosti teorema i jasnoće koncepata koji se najbolje kristaliziraju u sonetu. Soneti su tekstovi (formulirani u pitanja), u kojima riječi posjeduju statiku drukčiju od neobvezatne verlibristike: gdje se jezična građa urušava i metrički zgušnjava u konačne izvode. Zbog toga se Stamać strogo drži matoševski pravilna soneta, uz to što isključivo piše u jedanaestercu i pridržava se njegove akcenatske sheme, kao što ne mijenja isti sustav obgrljenih rima u katrenima. Drugim riječima, nestalnosti svemira Stamać nudi nepokolebljivu pravilnost svoga soneta kao savršena zrcala, gdje se sve odražava u blago skeptičnu svjetlu — sve, jasno, osim njega sama, auctora absconditusa u bjelokosnu tornju sonetnog elitizma: »Soneti su sonate, i moteti. / Zlatnici duha, europske konstante; / A uokolo pusta raja, kmeti.« (Nesretno sonetoslovlje). Sa svojim parnasovski koncipiranim sonetom, s popudbinom starinskih slika i osjećaja, Stamać se našao između slutnje svemirske katastrofe, ekološke prijetnje zemlji i Hrvatske usred neprijateljske agresije. Tako se njegova poezija, kao i ona svih njegovih naraštajnih sudobnika, otvarala navali propadljivih obavijesti i natruha okrutne zbilje koje su rušile granice intimističkog žanra kakav je sonet, makar i bez volje da definira naš lokalni perditio:

Arkadijska se slika milo ruši,

Perivoj nema te otporne snage.

Rambo ne snatri o srcu ili duši.

(Pohara)