KNJIGONOSCI

KNJIGONOSCI

Danas više gotovo da uopće ne možete vidjeti čovjeka gdje hoda ulicom s knjigom u ruci. A ako ga kojim slučajem i ugledate, nećete o njemu moći ništa zaključiti: ni tko je, ni kakav je, ni čime se bavi. A nekad je bilo posve drukčije. U doba moje mladosti knjiga u ruci uvijek je nešto značila. Otkrivala je, ako ništa drugo, koliko je nosilac knjige star i kojega je otprilike zanimanja. Ako je ulicom hodala mlada osoba noseći knjigu, odmah se znalo da je ta osoba student, a ne đak. Jer, u to su vrijeme učenici teglili torbe, i za svakoga je bilo golemo olakšanje kad bi se torbe oslobodio. Ne zato što bi ona sama po sebi bila teška, nego zato što se s torbom ide u školu, svaki dan, a u torbu se stavlja ono što ti raspored sati odredi. Baciti torbu u kut zato je značilo postati slobodan građanin: ideš na predavanja onda kad ti se ide, i poneseš samo knjigu koja ti za tu prigodu treba. Odmah se vidi tko si i što si. Ako je knjigu nosila starija osoba, onda se, dakako, vidjelo da ta osoba pripada nekoj struci koja se knjigama služi. Naši ljudi ne čitaju ako ne moraju, pa se zato pretpostavljalo da takva osoba nosi knjigu zato što joj treba, a ne radi zabave, da je nosi onako kako ličioci nose ljestve, a dimnjačari četke. I zato su svi ljudi koji se služe knjigama te knjige ponosno nosili ulicama. Nosili su ih na različite načine. Mlade brucošice držale bi knjigu tako da bi je zagrlile, obujmuvši je obadvjema rukama, i uvijek okrećući naslovnu stranicu prema van. Tako se odmah vidjelo kakvoj se teškoj znanosti brucošica posvetila: francuska gramatika, organska kemija, socijalna psihologija, takve stvari. Stariji studenti i apsolventi nosili su po nekoliko knjiga odjednom, držeći ih ležerno pod rukom ili ih spuštajući pokraj sebe na klupu. Jasno se razabiralo da su oni s knjigama u vrlo prisnu dodiru, da su već dosta knjiga pročitali, i da su shvatili kako čovjeku nikad nije dovoljna samo jedna knjiga da bi uistinu nešto znao. Nije mu dovoljna čak ni onda kad hoda ulicom, a kamoli u životu. Napokon, stari profesori nosili su knjige u golemim torbetinama u koje je moglo stati pola biblioteke. Specifičnost tih torbi bila je u tome što se po njima nekako odmah vidjelo da su unutra knjige. Vidjelo se to i po tome što bi se profesor sav iskrivio dok bi torbu nosio, ali se vidjelo i po obliku torbe i po njezinu općem izgledu. Čovjek s takvom torbom budio je poštovanje. I, eto što su knjige na ulici poručivale: poručivale su nešto o sebi, ali i nešto o onome tko ih nosi. Poručivale su da je čitanje nešto lijepo, čim knjigu nose brucošice kao dodatak svome mladom licu. Poručivale su da je čitanje nešto dobro, čim ih nose stariji studenti, uz pretpostavku da više čitanja donosi i više koristi. Poručivale su, napokon, da je čitanje nešto istinito, čim knjige nose stari profesori koji nam o svijetu i životu mogu toliko toga reći. A onda se to odjednom promijenilo. Pojavile su se prije dvadesetak godina one naprtnjače koje sad svi nose, i knjige su završile u njima. Istina jest da su naprtnjače praktične, istina je i to da one daju čovjeku slobodu kretanja kad vozi bicikl ili se penje u tramvaj, ali sve su to sporedne stvari. Meni se čini da se naprtnjače nisu pojavile radi praktičnosti, nego radi knjiga. Zato naime da knjige sakriju. Zaključujem to po činjenici da su naprtnjače prvi prihvatili učenici. One su različite od školskih torbi, pa tako onaj tko nosi naprtnjaču nije automatski obilježen kao đak, dakle kao neslobodan i još nezreo čovjek. On se može na ulici predstavljati i kao nešto drugo. A može zbog toga što su naprtnjače prigrlili i mnogi drugi osim đaka. Njima se služe — radi upravo spomenute praktičnosti — i osobe srednjih godina, muške i ženske, služe se njima čak i umirovljenici. Ali, služe se najprije i najčešće studenti, jer oni su ti koji najviše knjiga naokolo nosaju. Zato oni prte naprtnjače i u njih spremaju one svoje francuske gramatike, organske kemije i socijalne psihologije. Spremaju ih pak zato što im je neugodno da ih nosaju ulicama tako da se vidi kako su to knjige. Knjiga je postala ono što je nekad bila školska torba: znak da je onaj tko je nosi neslobodan, da mora slušati drugoga, da ima stanovite obveze. A nitko više ne želi tako izgledati: svi žele biti ležerni, opušteni, svi žele da se misli kako oni nemaju nikakva drugog posla nego samo da se zabave. Zato skrivaju knjige, i skrivaju ih upravo u onaj ruksak koji i jest simbol provoda, izleta, opuštenosti, mladosti i neodgovornosti. A mladi i neodgovorni žele biti svi, bez obzira na spol, dob i zanimanje. Naprtnjača je tako poništila najprije razliku između đaka i studenata, pa onda razliku između starijih i mlađih studenata, a na kraju i razliku između studenata i profesora. Jer, i profesori sad trpaju knjige u naprtnjaču, i još sjedaju na bicikl kad krenu na fakultet. Žele, očito, da se misli jedno od dvoga: ili da nisu pošli raditi nego se zabavljati, ili da oni i sam svoj rad shvaćaju kao zabavu i provod. Ili žele, a to je možda najgore od svega, da se misli kako oni i nisu profesori nego studenti. A kamo to vodi, jasno je kao dan: gdje su svi mladi, nitko nije mlad, gdje su svi ležerni, nitko nije ležeran, gdje se svi zabavljaju, nitko se ne zabavlja. I zato, kad ipak vidite čovjeka s knjigom gdje kroči ulicom, možete o njemu znati barem nešto: on je hrabar, jer ima snage priznati kako mu nije do zezanja.