Klasična glazba i jazz

Klasična glazba i jazz

Efektan i na neki način edukativan, solistički je recital potvrdio da je David Gazarov pijanist takve klase da mu je primjerenije mjesto u studijima i na koncertnim podijima

Neobični su životni i glazbeni putovi doveli pijanista Davida Gazarova iz rodnog Bakua u Azerbajdžanu (1965) preko Moskve i Münchena do Hrvatske i Zagreba, u kojem se i oženio poznatom spisateljicom Sibilom Petlevskom. Gazarov potječe iz glazbene obitelji, otac Edvard Gazarov bio je dugogodišnji dirigent i aranžer Big banda radija u Bakuu, gradu u kojem su doticaji s američkim jazzom bili posve različiti od onih u zapadnoeuropskim zemljama. Učenje glasovira započeo je već u četvrtoj godini, da bi potom završio i Specijalnu glazbenu školu Konzervatorija Azerbajdžana. Odlazi u Moskvu, gdje će diplomirati na čuvenoj Muzičkoj akademiji Gnesinih, poznatoj po izobrazbi vrhunskih perfekcionista. Sljedeći mu je korak bio odlazak u München, iz kojega baš tijekom Domovinskog rata prvi put stiže u Hrvatsku, te pod teškim nenormalnim ratnim uvjetima u Dubrovniku, Bjelovaru, Karlovcu i Varaždinu održava dobrotvorne solističke jazz–koncerte. S vrijednim priznanjima stečenim na I. ruskom festivalu jazza i na Međunarodnom festivalu jazz–pijanista u poljskom Kaliszu, pa i nagradama osvojenim na Transkavkaskom natjecanju klasične glazbe, Gazarov postaje u Njemačkoj poznat u području jazza, surađujući s istaknutim imenima kao što su: Johnny Griffin, Alvin Quen, Davide Petrocca, Jimmy Woode, Niels Henning O/ rsted Pedersen, Martin Drew i Charly Antolini. S takvom se pijanističkom reputacijom David Gazarov u srijedu 10. svibnja prvi put zagrebačkoj publici predstavio u Hrvatskome glazbenom zavodu, s programskim konceptom kojim je u dva dijela koncerta, samo njemu poznatom poveznicom, pokušao povezati klasičnu glazbu i jazz. Nešto naoko slično, ali ipak posve drukčije radi već dulje vrijeme glasoviti Keith Jarrett, za što neki rabe inače višeznačni akustičko–elektronski termin crossover, potvrđujući i ispravnost Tokijske deklaracije UNESCO–a iz 1966, koja ravnopravno vrednuje klasiku i jazz. Demonstrirajući izvanserijsku tehniku instrumenta, žustrinu izvođenja i dinamiku, Gazarov je u prvom dijelu koncerta odsvirao Beethovenove Sonatu u G–duru op. 14 i Sonatu u f–molu op. 57 Appassionatu te Chopinov Scherzo u b–molu, da bi spomenutu poveznu nit s jazzom premostio parafrazom Chopinove etide u f–molu, spajajući je s velikim brojem nota i duhovitim harmonijskim rješenjima, u čemu se već moglo naslutiti štovanje njegova uzora, glasovitog harmoničara Billa Evansa. Izvorna skladba Bauergigue te napose modernizirana izvedba popularne filmske melodije Caesara i Youmansa Tea For Two podiže oduševljenje pristojno popunjene dvorane, ne samo zbog uporabe tradicionalnih stride piano–korusa nego i zbog asocijacija na sviranje legendarnog Arta Tatuma. Gazarov nije zaobišao ni Duke Ellingtona, odsviravši nove i svježe verzije balade Sophisticated Lady i popularne Tizolove teme Caravan, obogativši ih i duhovitim inkorporiranjem nekih melodijskih detalja iz Gershwinova skladateljskog opusa. Privodivši drugi dio koncerta završetku, u gotovo je furioznom tempu izveo i veliki jazz–hit Paula Desmonda u 5/4 metru Take Five. Bio je to, uz malu kraću uspavanku na kraju, programski dodatak, koji je Gazarova predstavio u svjetlu u kakvu ga najveći dio publike, te napose zagrebačkih glazbenih djelatnika, do sada nije čuo, i koji će ga tek sada više poštovati, pa kao zagrebačkoga zeta pokušati i više promicati. Efektan i na neki način edukativan, solistički je recital potvrdio da pijanist takve klase ne pripada u naše zadimljene klupske ambijente sa svega nekoliko zaposjednutih stolova, nego da mu je i kao džezistu i interpretu klasične glazbe primjerenije mjesto u studijima i na koncertnim podijima.