Ironični dnevnik samoubojstva

Ironični dnevnik samoubojstva

Bez obzira na niz slabosti, Ivanov je jedna od najboljih Gavellinih predstava u novije vrijeme

Kao kod Shakespeareova Hamleta, kojega se u drami, makar ironično, ne spominje uzalud, u Ivanovu A. P. Čehova sva je drama, zagonetna poput Mone Lise, sadržana u glavnom liku. Nisam vidjela kako ga je igrao ruski Hamlet i knez Miškin, jedan od glumačkih velikana prošlog stoljeća Inokentij Smotkunovski, ali sam ga čula o tome govoriti. Bilo je to na prijamu za sudionike Kiklopa i Dunda Maroja prigodom gostovanja HNK u Moskvi. Elegantan, duhovit, pun neizreciva šarma, Inokentij Smotkunovski sve nas je privukao k sebi. Spomenulo se da je redatelj Dunda režirao Ivanova, i on je smjesta prihvatio temu. Usred razgovora ustao je sa sofe da bi Ivici Kunčeviću i svima nama pokazao kakav je korak imao njegov junak. Postajao je sve zanimljiviji, i publike je oko njega bilo sve više. Da je velika duguljasta dvorana bila njihalka, sva bi pala na njegovu stranu. Na suprotnoj strani, u društvu nekolicine Rusa, ostao je samo naš tadašnji prvak, Rade Šerbedžija. Iznenada se strastveno bacio na politiku i kritičkim govorenjem o zemlji domaćina oduzeo Smotkunovskom dio publike. Skandalčića nije bilo, ali je prijam ubrzo završio, a naša se divna predstava s Ivanovim prekinula. Takav šarm nije imao Božidar Boban u Kunčevićevoj predstavi. Nije mu ni trebao. Bila je to divna predstava, sva u bjelini. Ivanov je bio uzuvišeno nesretan, romantičan i zanesen, žene su ga voljele samozatajno, bez egzaltacija, ironija i okrutnost bile su zataškane. Danas s mnogo više samoubojstava u našoj svijesti, s većim intenzitetom uvreda i poniženja, s gušćom mrežom spletkarenja i cinizma, treba nam drukčiji Ivanov. Hladan, ironičan, podrugljiv, zgađen nad sobom i drugima. Je li ga redateljica Nenni Delmestre na pozornici Dramskoga kazališta Gavella uspješno našla u Borisu Svrtanu? Djelimice bez dvojbe jest. U široku rasponu izraza on umije ići iz krajnosti u krajnost, iz melankolije u gnjev, iz duboke potištenosti u trenutak naivne nade, on je privlačan, zanimljiv, ali onoga gospodstvenoga šarma — kakav je na onom čudnovatom prijamu lebdio oko Smoktunovskoga, kakav danas u jeku trivijalizacije i najiznimniji glumci odveć lako gube, a zbog kojega se, barem na trenutak, među ljudima sve razumije i oprašta — u Svrtana nismo našli. A bez toga najkorektnije ostvarena uloga Ivanova može postati suhoparna. Ivanov je čovjek u središtu pozornosti, meta presuda, ogovaranja, divljenja, o kojem se ne zna ništa osim onoga što drugi, posve kontradiktorno, o njemu govore. Svi Čehovljevi junaci imaju predživot koji je prethodio drami, Ivanov ga otkriva samo općenito kao slom ideala, razočaranje, zamor. Ti junaci, ukoliko se ne ubiju, ostaju živjeti (i propadati) i nakon svršetka drame. U jednom od svojih bilješki A. P. Čehov kaže kako život ne valja prikazivati onakvim kakav jest, niti onakvim kakav bi morao biti, nego onakvim kakav je u snovima. Iz perspektive završnoga prizora predstave redateljice Nenni Delmestre, u kojem će Ivanov pred svojim i Sašinim svatovima uperiti revolver sebi u sljepoočicu, pa će svi zagledani u nepostojeći leš na tlu ostati skamenjeni na pozornici, a on uspravan i lagan prolunjati među njima poput sjene, napokon sa smiješkom neizmjerna olakšanja na licu, ususret nekoj nevidljivoj prirodi u kojoj se ne glasa samo zlokobna sova — moglo bi se zaista pomisliti da je drama Ivanova projekcija njegova sna o samoubojstvu kao jedinom izlazu i spasu vlastitoga dostojanstva. Ironičan dnevnik planirana čina kojemu uzrok nije jednoznačan, u kojemu gotovo nitko nije kriv, ali ni nevin. Time bi se objasnile crte pretjerivanja kod nekih likova, koji kao da u svojoj egzaltiranosti potajno, odnosno više ili manje svjesno, teže karikaturi (Sara ili Ana Petrovna Anje Šovagović, Saša Antonije Stanišić, Kosih Nenada Cvetka, Babakina Ankice Dobrić, Avdotja Nazorovna Marine Nemet). No nasuprot tomu čvrsto u zbilji stoji meštar mutnih poslova, Borkin u interpretaciji Svena Šestaka, dok ljudsku toplinu kao iznimku i punu vjerodostojnost posjeduju samo dvojica Ivanovu najbližih — nenadmašni Danko Ljuština kao Lebedjev, koji bi uzalud htio svima pomoći, te Ljubomir Kapor kao podjetinjeli starac Šabeljski koji se sprema u karikiranu obliku učiniti gadariju sličnu onoj za kakvu je oklevetan Ivanov. Dežuran moralist, ogorčen, pravolinijski tužitelj, odnosno liječnik Lvov, jamačno po uputama režije, u interpretaciji Hrvoja Klobučara ostaje na neki način izvan igre, bezbojno propovijedajući svoja jednostrana gledišta. Nakon što je prepuna želje za životom iz toga društvenoga i intimnog košmara nestala kao posječena mlada Ana Pavlovna, ostavljajući za sobom neugasivo mučnu prazninu, kroz sve zgusnutiji završni dio predstave sa smiješkom beskonačna olakšanja odlazi Ivanov. Tko je sljedeći? Predstava nije ujednačena. Izvanjske redateljske pojedinosti, kao revolver na početku predstave, Sarino bacanje cipela, citat iz Shakespearea s magarećom glavom kao maskom Šebeljskoga, nisu sve učinkovite. Predsmrtni dnevnik protagonista dugo se doima rastrgano, grčevito, njegov okvir u scenografiji Ive Knezovića odveć je doslovno siv, kostimi Irene Sušac mjestimice tako izravno suvremeni, da Saša u vjenčanoj haljini pokazuje goli struk kao njezine vršnjakinje na ulici. No bez obzira na niz slabosti, Ivanov je jedna od najboljih Gavellinih predstava u novije vrijeme.

Marija Grgičević