I Starčević svome trgu (s)leti

I Starčević svome trgu (s)leti

I dok se u Zagrebu raspravljalo o spomeniku Nikoli Tesli, grad Osijek potresla je rasprava na sličnu temu, u kojoj će pak lokalna politička vlast prekoračiti sve kulturne uzuse, zakoračivši u sferu nečega što bi se jedino moglo nazvati nepristojnošću i primitivizmom

U veljači 1999. održana je u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske tribina Spomenici nasilja i bahatosti, među inim posvećena i temi podizanja spomenika Marku Maruliću na prostoru ispred nekadašnje Sveučilišne knjižnice. Glavni zaključak okupljenih stručnjaka bio je »da se neadekvatno rješenje Marulićeva spomenika« moglo već unaprijed pretpostaviti jer su bili zanemareni temeljni stručni kriteriji. Među dvanaest članova komisije za postav spomenika bila su naime samo dva povjesničara umjetnosti. Nažalost, mišljenje struke, kao i u mnogim drugim slučajevima, bilo je bahato zanemareno, a ispred nekadašnje knjižnice iskopana je grozomorna rupa u koju je postavljen slabašan kiparski uradak autora čijega se imena više nitko ne može ni prisjetiti. Odmah po izvedbi postalo je jasno da je postavljanje neumjesnog uratka ispred nekadašnje knjižnice katastrofalan promašaj, tim više što je i sama zgrada, antologijsko ostvarenje europske secesije, spomenik sam za sebe te ne trpi u svojoj vizuri nikakvu dodatnu intervenciju. Povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević tada se zapitao: »Tko bi se usudio drznuti i izjaviti da može zamisliti ili realizirati veći, ljepši, bolji i kulturnopovijesno značajniji spomenik Maruliću na njegovu trgu od Lubynskijeve zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke?« No, kao što Radovan reče »Svaki pjesnik svome trgu (s)leti.« Godina je 2006, a priča slična. Ovaj put na udaru su se našli Nikola Tesla i maleni prostor na križanju zagrebačke Masarykove, Tesline i Preradovićeve ulice. Riječju, gradsko je poglavarstvo, predvođeno gradonačelnikom, posve nepromišljeno predložilo da se Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli u povodu obilježavanja 150. obljetnice rođenja iz parka Instituta Ruđer Bošković premjesti na to gradsko raskrižje. Odluka pobuđuje niz pitanja, ali pomnim iščitavanjem podteksta dovodi i do nekih zaključaka. Na prvome mjestu inicijativa da se Tesli podigne spomenik hvale je vrijedna. No, ideja monumentalne javne plastike kakvu je vidi zagrebački gradonačelnik i njegovi savjetnici veoma je anakrona i u sebi nosi davno prevladan historicistički duh 19. stoljeća. Pitanje je čemu u 21. stoljeću, u doba digitalne tehnike, u kojem je Tesla duhom živio još prije stotinjak godina, dakle daleko ispred svoga vremena, postavljati tako anakrono obilježje?

Svaka javna plastika, baš kao i arhitektura, na prvome mjestu moraju biti odraz svoga vremena, a ne jalovi žal za prošlim vremenima. Riječju, nema gorega načina da se Zagreb oduži Teslinu geniju od nepromišljena postavljanja Meštrovićeve skulpture u posve neprikladnu prostoru. Taj čin ne samo što ide na štetu Teslinu geniju nego i djelu Ivana Meštrovića, koje se postavljanjem u neprimjeren urbanističko–arhitektonski okvir degradira. Jednako tako degradira se i prostor koji urbanističko–arhitektonski zbog skučenosti jednostavno ne može podnijeti monumentalnu javnu plastiku. Time je spomenuta nepromišljena vizija ne samo u raskoraku s vremenom nego je u raskoraku i s prostorom. Kao i na primjeru Marulićeva spomenika ne samo da su zaobiđeni temeljni stručni kriteriji nego je u potpunosti zaobiđena struka. Primjera radi, nakon smrti biskupa Josipa Jurja Strossmayera, godine 1906. u Zagrebu je osnovan Odbor zagrebačkih gospođa za Strossmayerov spomenik. Zadaća odbora nije bila samo prikupljanje novčanih sredstava za podizanje spomenika nego i pokretanje stručne rasprave ne samo o lokaciji, nego i o karakteru spomenika. U tu svrhu 1909. anketirane su sve vodeće hrvatske kulturne ustanove i pojedinci, pa čak i nekoliko stranih stručnjaka. Među inima svoja će mišljenja dati tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Društvo umjetnosti, Društvo inžinira i arhitekta, Klub hrvatskih arhitekta, don Frano Bulić, Hermann Bollé, Viktor Kovačić, Alojz Bastl, Hermann Mothesius i Cornelius Gurlitt. Tijekom rasprave koja je trajala do 1912. istaknuto je da je za »podignuće spomenika najvažnije pitanje mjesta«, a u izboru mogućih autora spominjala su se imena tada najvažnijih domaćih umjetnika Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca i Ivana Meštrovića. Konačno je odlučeno da će se spomenik podići na tadašnjem Akademičkom, danas Strossmayerovu trgu. Natječaj je raspisan 1914, no zbog rata pitanje spomenika aktualiziralo se 1919, 1923. izvedba je dodijeljena Meštroviću, a 7. studenog 1926. spomenik je svečano otkriven.

I dok se u Zagrebu raspravljalo o spomeniku Nikoli Tesli, grad Osijek potresla je rasprava na sličnu temu, u kojoj će pak lokalna politička vlast prekoračiti sve kulturne uzuse, zakoračivši u sferu nečega što bi se jedino moglo nazvati nepristojnošću i primitivizmom. No krenimo slijedom događaja. Ukratko, tijekom sedamdesetih godina osječki Trg slobode, danas Trg Ante Starčevića, redizajniran je i oblikovan prema projektu uglednog arhitekta Radovana Miščevića. Tada je na trg postavljena i skulptura kipara Branka Ružića Grupa građana. Taj izgled trg će zadržati sve do početka lipnja 2004, kada započinje njegova dugo najavljivana rekonstrukcija. Uređenje trga rađeno je prema nagrađenom natječajnom projektu osječkih arhitekata Olivera Grigića i Željke Jurković. U ambicioznu i kvalitetnu projektu autori su uspješno uspjeli preoblikovati ne samo osječki središnji trg nego i okolne gradske ulice, stvorivši potpuno novo urbano ozračje grada 21. stoljeća. Iako projektom radikalno redizajniraju trg i njegov okolni prostor, i danas vrlo lako možemo jasno iščitavati njegovu povijesnu slojevitost od, primjerice, njegova prikaza na slici Antuna Erbena iz 1868, preko fotografija trga s početka 20. stoljeća, njegova izgleda iz tridesetih pa sve do Miščevićeva zahvata i Ružićeve skulpture. Štoviše, autori su prema idejnom projektu zadržali Ružićevu skulpturu postavivši je u jugozapadni kut trga. No, nažalost, do danas skulptura nije postavljena na predviđeno mjesto, a sve se više spominju alternativne lokacije. Time bi Ružićevo ostvarenje moglo nažalost doživjeti tužnu sudbinu Frangeš–Mihanovićeve skulpture posvećene Šokčevićevoj pukovniji (1897), koja je zbog nepoćudnosti završila u dvorištu osječke galerije. Osobito je zanimljivo grafičko rješenje partera trga u čiju je središnju os postavljena u istoj razini s fontanom. Od urbane opreme trga valja istaknuti odlično dizajnirane tramvajske postaje, ulaze u trgovački centar ispod razine trga te kamene klupe koje će zbog svoje skupoće u javnosti izazvati velike polemike. Najslabiji detalj opreme trga rasvjetna su tijela, ali ona ipak bitno ne narušavaju opći dojam. Ono što je bitno istaknuti kao kvalitativan pomak u urbanističkom redefiniranju gradskoga središta povezivanje je središnjega trga s okolnim ulicama i Trgom Marina Držića te njihovo pretvaranje u pješačku zonu ukidanjem automobilskoga prometa. Projektom je osobito kvalitetno riješen prostor oko osječke katedrale, koji je u potpunosti prepušten pješacima. No i ovdje opći dojam donekle remete vrlo nezgrapna rasvjetna tijela. Radovi na uređenju osječkoga trga trajali su do listopada 2005. I baš kad se slegla prašina oko polemike o čuvenim kamenim klupama, vodu će uzburkati osječki gradonačelnik svojom ingenioznom vizijom spomenika Anti Starčeviću, koji je »prevažan« reći će navedeni, »naš životni projekt.« I tako jednom ingenioznom gradonačelnikovom vizijom i Starčević svome trgu (s)leti, baš kao i nekoliko četničkih granata koje sam tijekom jednog proljetnog dana 1992. ne znam ni sam kako na tom istom trgu izbjegao. Te sreće nije bila i obližnja katedrala, od koje sam na spomen na taj dan sačuvao nekoliko krhotina. Kako bi se pristupilo otjelovljenju ingeniozne gradonačelnikove vizije posvećene Gradsko je poglavarstvo raspisalo na kraju natječaj čiji će rezultati gradonačelnika i njegove istomišljenike blago rečeno šokirati. No, prema razini rasprave koju će ta gospoda pokrenuti nakon obznanjenja rezultata natječaja, u čijem su ocjenjivačkom sudu bila i četiri predstavnika HDLU–a, moglo bi se zaključiti da su gospoda doživjela kulturni šok. Mimo predviđanja i vizija između 27 pristiglih radova prve dvije nagrade dodijeljene su apstraktnim ostvarenjima. Prvonagrađena je konceptualna ideja apsolventa arhitekture Filipa Tadina i akademskog kipara Roberta Jozića, dok je drugonagrađeni rad osječkoga kipara Marijana Sušca. Glavni favorit natječaja, jedan od petorice pozvanih autora, Miro Vuco, sa svojom figuracijom, na opće zaprepaštenje osječkih vizionara tek je bio trećenagrađen. Prvonagrađeno konceptualno rješenje spomenika u obliku pet stuba i sa Starčevićevom sjenom na pločniku trga izazvalo je nekontrolirani gnjev osječkog gradonačelnika, koji se čak drznuo zaprijetiti raskidom koalicije s Branimirom Glavešem ako ne dobije njegovu potporu da spomenik Starčeviću bude u obliku skulpture, a ne konceptualno rješenje, koje je izabrano na javnom natječaju. Štoviše osječki će gradonačelnik prvonagrađeni rad doživjeti kao tendencioznu provokaciju. Prisjetimo se, prije sedamdesetak godina mnogi su u Njemačkoj apstraktnu umjetnost počeli doživljavati kao tendencioznu provokaciju i izopačenu umjetnost zatvorivši nepodobne umjetnike u logore, a njihova su djela bila uništena ili su pokazivana javnosti poput izopačene cirkuske atrakcije. Omiljeni umjetnik bio je dakako Arno Breker, kipar suptilna osjećaja za hipermonumentalno i realno. Pitanje je da li današnji osječki gradonačelnik i vrhunsko konceptualno ostvarenje Spomen–obilježja braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata na sjecištu osječkog Blok centra s Ulicom Hrvatske Republike također smatra tendencioznom provokacijom? A kako bi tek doživio ostvarenja Dušana Džamonje, Alema Korkuta, Slavomira Drinkovića ili ne daj bože Brancusija, Moorea ili Tinguelya? Provokacija! Riječju, skandalozna provokacija! Nažalost, ovakvi i slični, kako bi rekli stari Esekeri, šajzeraji, od Osijeka bi jednoga dana mogli učiniti zauvijek Ocek. Tomu su se njegovi stanovnici ipak uvijek itekako znali usprotiviti ne samo oružjem nego i kulturom.

Krešimir Galović