GLAS STOLJEĆA

GLAS STOLJEĆA

Malo je pjevačica koje se mogu smatrati primadonama. Mnoge to žele, nekoliko ih to zaslužuje, rijetke to postignu. Gospođa Milanov taj je naslov stekla na demokratski način, suglasnošću kolega, među kojima je neprijeporna first lady

Sedamnaestoga svibnja 1906. u Zagrebu je rođena jedna od najvećih umjetnica operne scene dvadesetoga stoljeća — Zinka Kunc, u svijetu poznata kao Zinka Milanov. Neusporedivoj ljepoti njezina glasa, koji je američka kritika nazivala glasom stoljeća, a intendant Metropolitana Rudolf Bing govorio da ništa ljepšega u životu nije čuo i danas se divi sve veće mnoštvo obožavatelja njezine umjetnosti. Njezine studijske snimke, većinom RCA–a, digitalno su obrađene i dostupne na CD–u. Metropolitan je izdao CD sa snimkama njezinih najljepših arija i popratio ga tekstom uglednog američkog glazbenog kritičara i pisca Geralda Fitzgeralda s naslovom A Vocal Miracle (Vokalno čudo). Živih snimaka njezinih nastupa ima sve više, a kako je pjevala u 49 radijskih prijenosa iz Metropolitana, izbor je zaista bogat. S njom se zatvorio veliki luk veličanstvenog pjevanja i nije čudo da je nakon posljednje Zinkine predstave u Metropolitanu — Andréa Chéniera 13. travnja 1966. — kritičar »New York Herald Tribunea« napisao: »Gospođa Milanov dobila je niz ovacija koje su prekidale predstavu i vrhunac doživjele u sedmominutnom izljevu ljubavi nakon njezine arije u trećemu činu, kakvih je bilo malo u povijesti te operne kuće. Unatoč očitim emocionalnim zahtjevima večeri, sopranistica je nastupila kao što je uvijek nastupala — veličanstveno i s autoritetom, što je rezervirano za malobrojne fenomenalno nadarene, i nije samo osjećaj govorio nazočnima da nikada više neće slušati ili gledati nekoga kao što je ona.« Upravo je nevjerojatno da ravnatelj Zagrebačke opere Fridrik Rukavina nije 1927. uspio prepoznati kakav se rijedak talent krije u dvadesetjednogodišnjoj sopranistici, diplomiranoj studentici Muzičke akademije, koja se već iskazala na koncertima i u čije je umijeće vjerovala velika Milka Trnina. Nije joj omogućio debi u Zagrebu, i Zinka Kunc, udana za ljekarnika Vilfana, otišla je u Ljubljanu i debitirala 29. listopada 1927. kao Leonora u Trubaduru. Uspjeh je bio velik, i Rukavina je morao popustiti. Ponudio joj je Margaretu u Faustu nadajući se da neće pristati. Ali upornost, samouvjerenost i velika marljivost koje su je krasile cijeloga života nisu dopuštale uzmak. Prihvatila je izazov i 6. prosinca pjevala je u Zagrebu Margaretu. Zatim je nastupila u Dvořákovu Requiemu i kao Cho–Cho–San u Madame Butterfly. Rukavina nije mogao, a da je ne poziva barem kao gosta, pa je počela češće nastupati. Pjevala je Toscu, Aidu i u rujnu 1929. prvu premijeru — Leonoru u Trubaduru te postala članicom Opere u Zagrebu. Nakon Leonore slijedila je Elza u Lohengrinu. Kad je ravnatelj Opere postao Krešimir Baranović, počela je nizati ulogu za ulogom: Ameliju u Krabuljnom plesu, Turandot, Manon Lescaut, pa redom premijere: Elizabetu u Tannhäuseru, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Leonoru u Fideliju. Helenu u Mefistofeleu, Ameliju u Simonu Boccanegri, Giorgettu u Plaštu, Margitu u Banu Legetu, Minnie u Čedu zapada, Maršalicu u Kavaliru s ružom, Irmengardu u Porinu, Lenku u Ognju, Madeleine u Andréu Chenieru te Libušu, Giocondu i Louise u istoimenim operama. Uz njih je pjevala Rachel u Židovki i Lizu u Pikovoj dami. Do kraja sezone 1935/36. otpjevala je 26 velikih i iznimno zahtjevnih uloga i imala 281 nastup. Zajedno s kasnijim gostovanjima i novom ulogom Normom, u zagrebačkoj Operi ostvarila je 27 uloga, 302 operna i tri koncertna nastupa. Na gostovanjima u Ljubljani repertoaru je dodala Floru u operi Itala Montemezzija Ljubav triju kraljeva, Sieglindu u Walküri i Matildu u Wilhelmu Tellu.

Zinka Kunc ostala je u stalnom angažmanu u Zagrebu do pred kraj sezone 1935/36, a zatim krenula u Prag. Već je prije, 1929, pjevala u Dresdenu Aidu. Aida, koju je samo u Zagrebu otpjevala 27 puta, a u svojoj drugoj matičnoj kući, njujorškom Metropolitanu, 76 puta, otvorila joj je vrata u svijet. Za nastupa u Njemačkom kazalištu u Pragu čuo ju je Bruno Walter i pozvao u Bečku državnu operu. Pjevala ju je bez orkestralnog pokusa i postigla takav uspjeh da ju je Walter preporučio Arturu Toscaniniju za Verdijev Requiem na Salzburškim svečanim igrama 1937. godine. Dva velika dirigenta najsnažnije su oblikovala njezinu umjetničku osobnost. Čuo ju je i Edward Johnson, glasoviti kanadski tenor, od 1935. do 1950. umjetnički ravnatelj Metropolitana, i pripremio za nju audiciju u Pragu pred dirigentom Arturom Bodanzkyjem. Audicija je uspjela, potpisala je ugovor koji ju je obvezivao da nauči tri uloge na talijanskom i nešto engleskog jezika, promijeni prezime i morala je donijeti liječničku potvrdu da je smršavila točno 11 kilograma i 350 grama. Kao uvijek, njezina je upornost pobijedila i u obveznom roku ispunila je sva tri uvjeta. Postala je Zinka Milanov po prezimenu drugoga supruga, glumca Predraga Milanova, i 17. prosinca 1937. debitirala kao Leonora u Trubaduru. Kritike nisu bile ni osobito dobre ni osobito loše. Poslije je shvatila da bi bilo vrlo opasno da strankinja, ako nije Talijanka, potpuno uspije. Johnson joj je unatoč sve većim uspjesima uskraćivao nastupe, premda joj je povisivao honorare. No, ništa je nije moglo spriječiti da potpuno uspije. Treće godine njezina angažmana na Metu kritičar »New York Herald Tribune« napisao je: »S glasom takve transcedentalne ljepote kakav je glas gospođe Milanov, i vrstom svjesne discipline koja je jedna od osnovnih osobina Milanove — umjetnika, izvjesno je, da će ova, još uvijek nova, diva Metropolitana ubrzo postati jedna među nevelikim brojem velikih pjevača našega stoljeća.« Ubrzo je postala prvakinja Metropolitana. Izostala je u sezoni 1941/42. zbog ratnih zbivanja i od 1947. do 1950. zbog udaje za diplomata i generala Ljubomira Ilića i nesuglasica s Johnsonom. Tada je gostovala u Zagrebu i nastupila u Scali. A onda se vratila na vrhuncu snage, tehnika joj je postala savršena, a glas ljepši nego ikada. Taj glas, kojim je već s petnaest godina mogla pjevati visoki C i Cis, koji su na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji pod budnim okom Milke Trnine brusili njezina asistentica Marija Kostrenčić i Jan Ouřednik, a muzičku spremu razvijao brat pijanist Božidar, strogi kritičar časopisa »Opera News« Alan Blyth ovako je opisao: »Bio je sjajan kao srebro, zaobljen i bogat kao jantar, snažan i ujednačen u cijelom opsegu: mogao je izraziti najrazličitije boje, bio je podatan, tajanstven, uzbudljiv, velikog volumena i s lakoćom se izvijao iznad svakog ansambla. Tim je glasom postizala ono što veliki glasovi obično ne mogu. Mogla ga je svesti na najprofinjeniji i najmekši piano, i to ne samo u srednjim položajima nego i u visinama, i taj izvanredni pianissimo, koji je zagorčavao život njezinim suparnicama, a koji je bio pravi dobitak za Verdijeve goleme zahtjeve u dinamici, djelovao je u prostoru kao da je odvojen od njezina bića, kao da ne dolazi sa scene, nego lebdi slušatelju oko glave te ga on čuje kao da je samo njemu namijenjen. Crescendo iz tog eteričnog zvuka u pun čvrst i zaobljen ali uzbudljivo snažan fortissimo, a zatim diminuendo do čistog lebdećeg piana, prodirali su u dubinu bića i nailazili na neposredan odjek. Njezin prekrasno tkan legato, te osjećaj za frazu i potrebnu boju, isto su tako stvarali duboku vezu sa slušateljem.« Zinka Kunc Milanov imala je elementarni temperament, čija velika snaga leži u njegovoj iskonskoj prirodi. To je prepoznao Metropolitan i od 1951. ona je bila njegova first lady (prva dama), primadonna assoluta, la Regina della casa (Kraljica kuće). Oprostila se od njega na Svečanom oproštajnom koncertu od stare zgrade 16. travnja 1966. nakon otpjevanih 14 uloga i 319 predstava, zajedno s 127 nastupa na gostovanjima ansambla ukupno 446. Četiri je puta nastupila na otvaranju sezone. Bio je to kraj razdoblja. Vladala je Metropolitanom kao kraljica za talijanski repertoar s naglaskom na Verdiju, ali je uz njegove obje Leonore i obje Amelije te Aidu, Elviru u Ernaniju, Desdemonu u Otellu i Requiem pjevala Santuzzu, Giocondu, Madeleine, Toscu i Normu te Donnu Annu u Don Giovanniju. U Americi je bila toliko poznata i slavna da je mogla birati repertoar koncertnih nastupa. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata na dobrotvornim priredbama pjevala je Tijardovićevu ariju Daleko m’e biser mora i Zajčevu pjesmu Domovini i ljubavi. Nakon rata na koncertima, na kojima ju je najčešće pratio brat Božidar, izvodila je i djela hrvatskih autora. U zemlji koja ne oskudijeva zvijezdama bila je jedna od najvećih, a to je priznanje stekla isključivo veličinom svoje umjetnosti. Pozvana je da 9. svibnja 1963. prisustvuje svečanosti postavljanja kamena temeljca za gradnju Lincoln Centrea kako bi je slikali u toj prigodi. Za djelovanje u Sjedinjenim Državama dobila je 1984. specijalnu medalju u prigodi stogodišnjica postavljanja Kipa slobode kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranoga podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i Sjedinjene Države. Je li Hrvatska, koja se po njoj prepoznavala u Americi, sama prepoznala njezinu veličinu? Čini se da nije. U poplavi nagrada i natjecanja nijedno ne nosi njezino ime. Zinka Kunc Milanov umrla je u New Yorku od posljedica moždanog udara 30. svibnja 1989. godine.

Marija Barbieri