Geometrija ubojstva sa stankom za čaj

Geometrija ubojstva sa stankom za čaj

Cijeđenje naranača crvena, krvava, mesa poput preludija nas uvodi u svijet arhetipske figure Lady Macbeth

Nakon Lady Macbeth has nothing to lose u izvedbi sa sopranom Moon Suk Kang na prošlogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, Marjana Krajač nastavlja istraživanje susreta plesnoga pokreta i Verdijeve opere s koautoricom Selmom Banich u Lady Macbeth in furio. Iznimno zanimljiv solo Seducing Pablo Escobar izveden na Tjednu suvremenoga plesa 2004. najavio je povratak mlade koreografkinje iz Berlina na hrvatsku plesnu scenu, a predstava je samo potvrda da je riječ o autorici čiji jedinstven pristup prati i podrobno istraživanje teme njezina rada. Cijeđenje naranača crvena, krvava, mesa poput preludija nas uvodi u svijet arhetipske figure Lady Macbeth, figure koja se nalazi na granici s čovječnim. Noseći u sebi elemente demonskog i vampirskog, ova Lady Macbeth crpe iz nekoliko slojeva referencija: Shakespearove drame, libreta Francesca Marija Piave i Verdijeve opere, a popratni program predstave daje i dodatni sloj citata preuzetih iz Kronika vampirâ Anne Rice. Defragmentacija svijeta Lady Macbeth, motiv njezina ludila i dezintegracije ponovno se u Lady Macbeth in furio nalazi u rascjepu između dviju izvođačica, ovaj put plesačica, čije se artikulacije istodobno i kontrapunktiraju i podcrtavaju. Uprizorenje dvostrukosti dobro odražava strukturne točke dvosmislenosti koje se u Shakespeareovu izvorniku (poglavito u proročanstvima vještica) pojavljuju u motivima zrcala, procjepa između vanjskog i unutarnjeg svijeta te udvostručavanja likova, scena i ideja. Lady Macbeth in furio ne bih opisala kao duet. Zrcaljenje pokreta i položaja tijelâ više služi kako bi se naglasile razlike, a komunikacija između izvođačica svedena je na minimum i doima se pragmatičnom nuspojavom zajedničkoga bivanja na sceni. Prije da je riječ o složenu solu za čiju izvedbu su nužna dva sasvim različita tijela. Višeslojnost referencija (dramaturška potpora Andrej Mirčev) i geometrijski precizno raspolaganje prostorom ogoljene scene (koju je osmislio Filip Tadin) te vremenski precizno segmentiranje jednosatne izvedbe na četiri dijela, prateći donekle četiri čina Verdijeve opere, stavlja naglasak na strukturu, ali subvertira konvencije i protokol operne izvedbe. Jasne pravce kretanja i zone intenziteta radnje naglašava oblikovanje svjetla Miljenka Bengeza, stvarajući atmosferu koja dinamikom prati segmentiranu izvedbu i kontrastirajuće sekvence plesnoga pokreta. Sam pokret često iznenađuje, izmjenama brze i spore dinamike, izmjenama dramski nabijenih poza, pa čak i posve prepoznatljivih baletnih poza poput arabeske, s gmizanjem na trbuhu, zgrčenim tijelima na podu ili batrganjem tijela kojemu su ‘oduzeti’ ud ili glava, izmjenama frenetičnih i energičnih kretnji s ‘mjesečarenjem’ sporih i tupih, izgubljenih tijela. Upravo su trenuci pridizanja, oslanjanja na ruku pri podizanju s poda, nesigurno osovljavanje na noge i spor odlazak na rub scene naglašeno dramatični momenti plesa. Izvođačice se ni u jednom trenutku ne oslanjaju na fingiranje rasula ili inscenacije poznatoga pranja ruku Lady Macbeth, odabravši namjesto toga suptilnije referencije u razlaganju stanja u kojem se lik koji obje interpretiraju, možda je čak bolje reći lik na koji se obje referiraju, nalazi. Furioznu mahnitost zamjenjuju fragmenti nezgrapne starmalosti, teturanja ili tupa pogleda, gubici ravnoteže i nelagodne stanke u izvedbi, poigravanje s prelascima preko scene, približavanjem i udaljavanjem od publike te kratkotrajna grimasa osmijeha. Lady Macbeth in furio donosi neke nove geste arhetipske antijunakinje čije somnambulično ludilo i dalje nadahnjuje, te zahtijeva dublju analizu od ovoga kratkog osvrta, i svakako još jedno gledanje.

Ivana Ivković