Duh zavičajnosti

Duh zavičajnosti

Hvarsko kazalište, zbornik radova, Matica hrvatska Hvar, Književni krug Split, 2005.

Nikša Petrić, istaknuti polihistorik, u Zborniku Hvarsko kazalište sabrao je relevantne tekstove koji sa svih strana veoma plastično predočavaju pozornice, gledalište, glumce, pisce, publiku i dakako samo kazališno zdanje i njegovu povijest. Tvrdilo se da je hvarsko kazalište sagrađeno u zgradi arsenala u luci, i to 1602. u doba kneza Petra Semitecola. No tradicija se osporavala, ali je upravo Nikša Petrić našao ispravu iz 1676. o popravku kazališta u zgradi arsenala. Za izgradnju arsenala, njegovih skladišta, kazališta i ponad trga velikoga balkona (zvan Belvedere) zasluga je poduzetnoga kneza, Mlečanina, Petra Smitecola, koji je smirivao netrpeljivosti između pučana (građana) i plemića, koji su kao i u drugim komunama uzurpirali svu vlast u gradu. Naime, i nakon u krvi ugušena ustanka pučana pod vodstvom Matije Ivanića 1514. nisu prestale razmirice u gradu Hvaru, u kojem zimuje mletačka flota, gdje povremeno boravi zapovjednik Kulfa (zaljeva), kako su već nazivali Jadran, a Petar Semitecolo u svom izvješću naziva Hvar draguljem Republike i srcem Kulfa, Jadrana. Natpis na ulazu u kazalište iz 1602. upravo spominje drugu godinu mira aludirajući na prijepore u gradu. No, plemići tužakaju kneza u Veneciji i zagorčavaju mu život pokušavajući omesti njegove zamašne gradnje. I prije su se u Hvaru održavale scenske igre, no to su bila mahom crkvena prikazanja, liturgijske igre, koje su imale pozornice na otvorenom ili u crkvama, ali postojalo je i scensko zdanje o kojem su se brinuli i plemići i pučani. No, ono sačuvano, postojeće kazalište u arsenalu, ubraja se među starije u Europi, pogotovo komunalnog tipa, za razliku od onih uz vladarske palače, koja bijahu rezervirana za elite. Što je navelo mletačke vlasti na gradnju kazališta? Osim prikraćivanja vremena i zabava na otoku za njezine malobrojne predstavnike po svoj prilici cilj je bio okupljanje građana i plemića, njihov suživot i time ublažavanje socijalnih napetosti. A i plemstvu je bilo tijesno u gradu; ono izbjegava obaveze i boravi dugo vremena na posjedima izvan grada, na ladanju, i to ne samo na otoku Hvaru nego i na Visu. U novom su kazalištu zajedno plemići i građani mogli ne samo gledati predstave nego i igrati, posebno u doba poklada. Različiti autori u zborniku pišu o kazališnom životu u Hvaru, o gostovanjima, ali ponajprije o hvarskim piscima, plemićima: Petru Hektoroviću, Hanibalu Luciću, Mikši Pelegrinoviću… Rekonstruiraju se i scenske igre iz doba prije kazališta u arsenalu, nabožni tekstovi sastavljeni u obliku dijaloga i prikazanja s kojima se srednjovjekovni duh nastavlja tijekom kasnijih stoljeća. U jednom prikazanju koje je sastavio Marin Gazarović sveti Stjepan kroz usta glumca zapovijeda svojim Hvaranima da mu dovrše crkvu. Maškarate i svečanosti imaju svoje pozornice na trgu i ulicama. U zborniku se donosi i prijevod latinskog spjeva iz 1712. godine, djela viškog erudita Antuna Karamanea, u kojem autor opisuje igre što ih je na Hvaru, u doba poklada, dao izvesti Marin Capello, zapovjednik brodovlja. U kazalištu su se prikazivale komedije, tragedije, a i sam je zapovjednik bio pod maskom. Igralo se i za danjega svjetla na samu trgu; po napetu konopu trebalo se dokopati košare s patkama i bocama pjenušava vina; borile su se skupine šakača na improviziranu mostu; s vrha zvonika na konopu privezan na koloturnicima spuštao se brodić sa žonglerom na čija se leđa popeo dječarac koji s visine pozdravljaše kneza. Blještali su i praskali vatrometi. Dakako, ti su prizori bili u političkoj službi veličanja države i demagoškoga manipuliranja pučanstvom. U zborniku se donose radovi koji osvjetljavaju najnoviju povijest kazališta, jer, srećom, tradicije ipak nisu sasvim zamrle. S razlogom se vrednuje rad redatelja Marina Carića, koji nas je tako prerano napustio, a koji je vješto obnovio stara prikazanja okupivši sugrađane i ulivši im dio svoga žara. I ovaj zbornik dolijeva novo ulje, održava fitilj tradicije. Ipak u Hvaru tinja duh zavičajnosti, uza sve rasprodaje i demografske i ine krize. Još traju ophodnje u Velikom tjednu; po cijelom se otoku pjeva i moli kao prije toliko stoljeća. Istina, zgrada kazališta u lošem je stanju, a i ovaj je zbornik prinos obnovi, koja vjerojatno neće izostati.

Ivo Babić