Dokona udobnost gospoštine

Dokona udobnost gospoštine

Mješavina vrlo Merchant–Ivoryjeva motiva više britanske klase i usmjeravanja raspleta zločina u stilu Agathe Christi k neslućenim smjerovima i osobama, ova vrlo stylish, vrlo britanska psihološka drama ujedno je i moralka i puzzle, a i uz poneku slabost, zapravo punokrvan, zreo, istinski film za odrasle. Progovarajući o teretu krivnje, nošenju sa životom općenito te poručujući da nitko nije posve dobar ili loš, redatelj Julian Fellowes (scenarist Gosford Parka) prepušta se luksuzu dugih kadrova kako bi dodatno podcrtao dokonu udobnost gospoštine kojom se bavi; pritom izmjene tereta krivnje, izdaje, samaritanstva, ljubavi, požude, strepnje, okajanja, praštanja (koji, motivi, ovako nabrojeni zvuče gotovo poput sadržaja prosječne sapunice) poput pravih malih emotivnih oluja čine da likovi grcaju u turbulencijama pod krinkom suzdržanosti kao čvrsta trademarka visokoga britanskoga društva; što pak cjelokupno djelo odvodi dijelom u melodramatiku, dijelom ga čineći kalkulantski pretencioznim s tendencijom senzacionalizmu i ispunjavanju praga očekivanja publike. Riječju, likovi se doimaju pomalo isforsiranima. S druge strane, posvećene izvedbe Toma Wilkinsona (samopouzdani odvjetnik, slomljeni rogonja, veličajni davatelj oprosta), Emily Watson (žena koja u prijevari otkriva svoju samopožrtvovnu stranu) i Ruperta Everetta (bogati cinik aa la veliki Gatsby, inteligentni sućutni bolesnik) pridaju im znatnu dozu realističnosti. Stoga će ovaj mali i topao film, rađen po romanu Nigela Balchina

(A Way Through the Wood), zasigurno zaintrigirati ne samo njihove obožavatelje.

Katarina Marić