DOBRODOŠLA VEDRINA

DOBRODOŠLA VEDRINA

Šimo Ešić, Vezena torbica, Bosanska riječ – Bosnisches Wort, Tuzla, 2005.

Već maštovita naslovnica koju je ostvario Vilko Gliha–Selan, na kojoj četiri razigrana vranca vuku čarobnu, cvijećem ispunjenu kočiju na cvjetnim kotačima, dok se iza zelenoga drveća i živahnih bijelih golubica pomalja sjajno žuto sunce, nagovješćuje da su između korica ove nesvakidašnje knjige pjesama i priča za djecu lirski nadahnuti trenuci radovanja životu, oplemenjeni neprolaznom, istinskom vedrinom. Zapravo je ta »kristalna kocka vedrine«, kako je svojevremeno pisao veliki Tin Ujević, intenzivirana metafora svjetlosti koja optimistički kroči naprijed i sve nas obasjava... To su male djetetove životne radosti kojima dominira neprestana i nepresušna žudnja za igrom što potiče maštu, a susreti s prirodom puni su blagotvorne jednostavnosti i neočekivane dobrote. U pet pomno odabranih ciklusa (Moja kuća, April ide, Vezena torbica, Što sve ujak treba znati i Ide jesen, ide zima) pjesnik Šimo Ešić skupio je svu dragocjenu vedrinu dječjega svijeta, tajnovitu bezazlenost i radostan nemir djetetove duše. U njegovim pjesmama i pričama dijete postaje sudionikom događanja, ostvaruje se kao maštovito, radoznalo biće, kojemu su tajne što ga okružuju nadohvat ruke (Što sve leti?, Hajdemo praviti smijeh, Što bi bilo lijepo biti, Bijeli svijet, šareni svijet). Otkrivanje lijepih strana života, kojima pjesnik pristupa blago i nježno kao da drži sićušnu kap vode na dlanu, djeci su dragocjena baština, koju će ponijeti sa sobom u život. Ta će ih dragost, toplina i srdačnost bodriti unutarnjom snagom i oni će je moći prenositi dalje na druga bića što odrastaju. Svjetlo dobrote i postojana vjera u život obasjan smijehom i radošću iskazani su raspjevanim ritmom i pravim riječima: ...» Nemojte biti tužni, / drugari, ni ja neću, / u ovom velikom svijetu / svatko će naći sreću. / Ima, sigurno, negdje / i mala sreća neka / koja ničija nije — / već samo na vas čeka.« (Nemojte biti tužni). Pjesme poput Tako smo rasli, Pred mojom kućom, Radni dan jednog vjetra, Učiteljica, samonikli su, radošću poneseni trenuci, istinski poetski proplamsaji duhovitosti i vedrine. A takvim se emocijama ne prepuštaju samo djeca, i odrasli će, čitajući ili slušajući te pjesme, dahnuti dušom. Danas, kad nam se agresivno nameću svakovrsne ružnoće koje bi trebale biti opće prihvaćen trend i kad su pod pritiskom raznorodnih mijena poljuljani mnogi vrijednosni kriteriji, Vezenu torbicu Šime Ešića doživljavamo kao nešto drago i blisko što na osebujan način odnosi tugu i nemir svakodnevice, zalažući se za radost. U njegovim stihovima prepoznajemo toplinu i neprolaznu dobrotu kućnoga praga, koji nam je u djetinjstvu i mladosti pa i u zrelim godinama značio — ljubav.

Ljerka Car Matutinović