Djeca više nisu podstanari

Djeca više nisu podstanari

Berislav Majhut, Pustolov, siroče i dječja družba – hrvatski dječji roman do 1945, Filozofski fakultet, Zagreb, 2005.

Nećemo pogriješiti kažemo li kako smo još i danas skloni u pojmu dječje književnosti vidjeti nešto ne samo po sebi općepoznato već valjda zato i općenepriznato, nešto relativno i u odnosu prema tz. književnosti za odrasle svakako drugorazredno. Nema dvojbe da je takav stereotip dobrim dijelom usporavao analitički odnos prema fenomenima dječje književnosti, jednako tako i umanjivao učinke u njezinu studiju. Dok se, međutim, s književnopovijesnim usustavljivanjem ipak nekako išlo, pri čemu zasluge pripadaju istraživačima nekoliko naraštaja — od Ive Zalara i Milana Crnkovića do Stjepana Hranjeca i Dubravke Težak — teorijska i metodološka strana kao da su tapkale na mjestu. Nedostajao je, čini se, okvir kojim bi se ogradila i poduprla moguća autonomija nečega što se nazivalo dječjom književnosti, a da ironija bude veća, za sve to vrijeme ona ju je druga uporno ignorirala ili tek na mala vrata pripuštala u svoje odaje. Srećom, posljednjih godina pojavilo se nekoliko mlađih istraživača koji su s modernih znanstvenih pozicija uvelike uspjeli ne samo jednome korpusu dati prikladan metodološki instrumentarij nego posve meritorno nametnuti novi tip razgovora o istim pitanjima, štoviše, neke dosadašnje odgovore i posve relativizirati. Jedno od takvih pitanja, odnosno odgovora, ono je o prvome dječjem romanu o čijim »čudnovatim zgodama i nezgodama« i vrapci na grani pjevaju; riječ je, dabome, o kultnome Šegrtu Hlapiću svjetski slavne, a u posljednje vrijeme čak i domaćim političarima naglo atraktivne Ivane Brlić, rođene Mažuranić. Pitanje koje je istodobno točno i netočno, kao uostalom i njegov odgovor. A kako je ispravno pitanje, pa zato i ispravan odgovor — barem ovoga časa — može se naći u najnovijoj knjizi jednog od pripadnika spomenutoga novog naraštaja istraživača dječje književnosti, Berislava Majhuta, predavača Visoke učiteljske škole u Petrinji. Nastala na predlošku doktorske disertacije koju je Majhut potkraj 2002. bio obranio na Zagrebačkom sveučilištu, ova knjiga ispituje pojam i genezu te opisuje hrvatski dječji roman do 1945, i to iz perspektive tzv. implicitnoga čitatelja. Historijska konstrukcija pretpostavljenoga čitatelja, djeteta, odvela je Majhuta dublje u prošlost negoli je Hlapićeva, pa se umjesto u 1913. on zaustavio na 1796, kada je objavljen prijevod kultnoga Defoeova Robinsona Crusoea u njemačkoj adaptaciji Juliusa Campea, a u hrvatskoj adoraciji prevoditelja Antona Vranića, naime, Mlajssi Robinzon iliti jedna kruto povolyna y hasznovita pripovezt za detczu. Što bi to bio implicitni čitatelj? Dakako, taj pojam Wolfganga Isera naš autor znalački smješta u okvire naratologije i tzv. teorije čitateljskog odgovora te dosadašnjega iskustva u primjeni toga pojma u području dječje književnosti. Jednostavno rečeno, ideja pisanja uključuje i ideju čitanja pa tako i pretpostavljenoga čitatelja, koji se i sam posredovanjem pripovjedača upisuje u tekst (narratee), gdje kao dio socijalne i verbalne konstrukcije ima stanovita obilježja i uloge te stupa u odnose prema ostalim faktorima. Upravo putem odnosa prema dvama — junaku i okolini, a uz prilagodbu pripovjednih modusa Northropa Frya, moguće je, po autorovu mišljenju, preko raščlambe toga čitatelja klasificirati rani hrvatski dječji roman. Tako u pustolovnom romanu implicitni čitatelj, dijete, iz svoje nezanimljive svakodnevice prati uzbudljive podvige od sebe jačega junaka, u romanu o siročetu on iz topla doma prati potucanje od sebe slabijega junaka po okrutnu i nimalo privlačnu svijetu, pa je sada njegova svakodnevica itekako poželjna, dok je u trećem tipu, u romanu o dječjoj družbi, čitatelj ravnopravan s družinom s kojom dijeli isti svijet i njegove vrijednosti. Dakako, autor pritom ne zaboravlja definirati sva tri svoja radna pojma, razložiti im obilježja, pa otuda i obilježja svake podvrste, upozoriti na postupke koje ne poznaje roman odraslih poput dobnoga vektora (čitatelj je ili mlađi, ili stariji, ili je parnjak svome junaku), ili pak zadaće i prepreke koje junak mora svladati, a tu su još i junakova tjelesna i duševna svojstva, oruđe, pratnja i pomagači, okolina i njezin izgled, odsutnost likova odraslih... Sve su to faktori o kojima ovisi priča i njezin tip, na kraju i sam tip književnosti čiji se pretpostavljeni čitatelj, naime dijete, i razlikuje od onoga u romanu za odrasle. A kako je u praksi, odnosno u povijesti nacionalne književnosti? Prvo iskustvo domaća je publika stekla na prijevodima pustolovnih romana. No, dok u čitanju spomenutoga Mlajsseg Robinzona mali čitatelji ne mogu bez pomoći odraslih a u Schmidovoj Genovevi njihova su čitanja već usporedna, u Vukotinovićevoj Prošastnosti ugarsko horvatskoj očita je težnja da se pripovijedanje specijalizira za mladež. Pustolovni prijevodni roman dominira gotovo do sama kraja 19. stoljeća, kad se javljaju i prvi hrvatski autori (Petar Kuničić, Jagoda Truhelka, Vjekoslav Koščević), a neće se povući ni kad se pojavi roman o siročetu; štoviše, modificiran i ojačan, pustolovni roman doživljava vrhunac upravo u Šegrtu Hlapiću Ivane Brlić–Mažuranić te u Nazorovim romanima fantastike Veli Jože, Halugica, Bijeli jelen, ističe autor. Početak stoljeća donio je i romane u sveščićima kao važan zaokret prema čitatelju, jer se sada nakladnici obraćaju neposredno djeci. Napokon, tridesete godine donose novu promjenu s romanom o dječjoj družbi. Bez obzira na tipove, pitanje je postoji li jedinstveno mjerilo kojim bi se uočile smjene oblika i razvoj hrvatskoga dječjeg romana? Autor sada uvodi pojam dječjih vrijednosti, čije mu praćenje pokazuje kako u njegovim počecima ne postoji autonomni izraz dječje volje, nego su djeca tek dio svijeta odraslih (mali ljudi). U pustolovnome junak može imati vlastitu volju, ali samo ako je u skladu sa svijetom odraslih, u romanu o siročetu on je naizgled slobodan, no volja mu mora biti besprijekorno usklađena s očekivanjima odraslih, pa tek u trećem tipu, u romanu o dječjoj družbi, dolazi do osamostaljivanja dječjih vrijednosti, jer se one sada ostvaruju unutar dječjega svijeta. Napokon, koja korist od svega toga? Dok autor, ostajući dosljedan vlastitoj disciplini, primjenu istraživanja vidi u preispitivanju odnosa ne samo unutar nacionalne romaneskne prakse nego i drugih pripovjednih oblika, potom u primjeni modela na korpus i poslije 1945, valja istaknuti još barem dvije stvari. Prva se tiče ukupne nacionalne književnosti, koja se — kako to pokazuje Majhutova tema — formirala unutar kulturne matrice koja uključuje kako prijevode na hrvatski tako i djela koja nisu prevedena, ali su bila čitana te su sudjelovala u proizvodnji nacionalne kulture, dakle i literature. Tiče se to romana uopće, jednako kao i novele i drugih književnih oblika, a tiče i novina i časopisa kao medija koji je odigrao ključnu ulogu u proizvodnji svih nacionalnih identiteta — od političkoga, preko kulturnoga do spolnoga, naraštajnoga itd. U tome smislu Majhut ne samo da je pomaknuo povijest hrvatskoga dječjeg romana dublje u prošlost nego je istodobno redefinirao pitanje nacionalnoga kulturnoga sadržaja. Drugo, osim teorijsko–metodološke sklonosti i kompetencije, Majhut pokazuje sklonost i smisao za podatak i red, odnosno za onu danas već pomalo zaboravljenu filološku disciplinu koja uključuje dobri stari zicflajš. O tome svjedoče bogati dodaci knjizi u kojima su ne samo popisi i domaćih i stranih dječjih knjiga u Hrvatskoj do 1945. i ne samo popis dječjih romana objavljenih do iste godine, nego i njihovi — sažeci! Zbog svega toga mora se sa zadovoljstvom reći kako je riječ o temeljitoj i temeljnoj, po mnogo čemu pionirskoj knjizi. Kao vrijedan prinos književnoj kroatistici ona u prvome redu golem nacionalni književni korpus osovljuje na vlastite noge, oslobađa ga inferiornosti, podstanarstva i ezopovskoga jezika, te zadaje standarde koje nitko ozbiljan neće smjeti, niti će moći ignorirati.

Vinko Brešić