Vijenac 319

Film

Kino Tuškanac

Čudo kreacije

Dva je moćna motiva Moga Nikifora (strast stvaralaštva, snaga prijateljstva) Krauze podredio izrazito suzdržanu izvedbenom konceptu

Kino Tuškanac

Čudo kreacije


slika


Dva je moćna motiva Moga Nikifora (strast stvaralaštva, snaga prijateljstva) Krauze podredio izrazito suzdržanu izvedbenom konceptu


Kvalitetan i zanimljiv Tjedan poljskog film obilježiše nekoliko bizarnosti. Glavnu ulogu u filmu Velika zvijer glumca i redatelja Jerzyja Stuhra, nastalu prema scenariju velikoga Kieslowskog, tumači — čudesna dvogrba deva! U završnici pak filma Varšava Dariusza Gajewskog iznenada će, na ulicama poljske metropole, osvanuti — žirafa! Napokon, glasovitoga poljskog slikara naivca Nikifora u biografskom filmu Moj Nikifor Krzysztofa Krauzea tumači osamdesetogodišnja Krystyna Feldman! Ta gospođa je, više nego zasluženo, osvojila nagradu za glavnu mušku ulogu na poljskom filmskom festivalu 2004. godine. Odvažna Krauzeova odluka da upravo ženi povjeri ulogu svjetski poznata slikara koji je, za plodnoga radnog vijeka, dosegnuo fantastičnu brojku od četrdeset tisuća slika, svakako će biti zanimljiva ne samo publici i kritičarima nego i filmolozima, kojima i ne bi trebalo biti osobito teško odgovoriti na pitanje zašto nekim ulogama ne vjerujemo čak i kada ih tumače veliki, proslavljeni glumci, a bespogovorno uživamo u ponekima koje su interpretirali glumačke nevježe ili osobe suprotnoga spola — kao onoj u Mom Nikiforu. Zapravo, to što za projekcije Krauzeova filma ne zaboravljamo da je Nikiforova slikovita spodoba zapravo žena kao da još i pojačava draž teško spoznatljiva čuda kreacije koje, pred našim očima, uspijeva nadahnuto transcendirati materijalne (meta)datosti lika, sileći nas pritom da Nikifora prihvatimo kao svojevrsna izvanzemaljca što se, gonjen vlastitim poslanstvom, skrasio u poljskom mjestašcu bogu iza leđa. Taj bi šutljivi i čangrizavi starčić teška invalidnog hoda i neumorne kičice, zacijelo, ostao u uspomenama sugrađana kao bizarno spadalo i gradski redikul koji (nerazgovijetno) govori, malo zna o svojoj prošlosti i roditeljima, spava gdje god stigne i uporno mrči papir — da ga, tih šezdesetih, neki ekspert iz metropole nije apostrofirao kao slikarski iznadprosječno darovita čovjeka, a trgovci umjetninama u njegovim slikama prepoznali svjetski unosnu robu... Dakako, stominutni Moj Nikifor teško bi zaživio u kinodvoranama da se njegov autor ograničio na puko isticanje ekscentrične strane Nikiforove jedinstvene pojave; takvo što bilo bi dostatno tek za površni dokumentarac. Rafinirani scenaristički tandem (Joanna Kos, Krzysztof Krauze) znao je — uvođenjem paralelnoga lika, slikarski školovana, ali posve nedarovita Mariana Wlosinskog — podariti filmu dojmljivu i duboko ganutljivu priču o iznimno složenu odnosu između dvojice slikara: ponajprije o njihovu početnom rivalitetu, ali i o Marianu posebno kao o državnom slikaru, koji mora, ne svojom voljom, u svom atelijeru, trpjeti nametnuto mu starčevo sustanarstvo, pa o Marianovoj ženi, koja će, razabravši da joj muž zbog drska slikara naivca tone u depresiju, odlučno zatražiti da se starca bez milosti izbaci iz atelijera, a potom i o finoj ljudski vrlo ohrabrujućoj Marianovoj preobrazbi, koji će prijeći tegoban put pročišćenja: od zbunjena tipa što je, pod pritiskom, bio pristao da se teško bolesna Nikifora zaista baci na ulicu pa do čovjeka koji će — da bi sada dragom slikaru produljio život i omogućio nastavak slikanja — sam odustati od slikarstva, pustiti da mu obitelj sama ode u Krakov (gdje mu je bilo obećano unosno mjesto državnoga činovnika u kulturi), čak prisiliti tvrdoglava starčića da se ode liječiti u bolnicu i, naposljetku, punih sedam godina skrbiti o njemu, njegovu zdravlju i njegovu stvaralaštvu. Dva je moćna motiva Moga Nikifora (strast stvaralaštva, snaga prijateljstva) Krauze podredio izrazito suzdržanu izvedbenom konceptu; uglavnom statični kadrovi snimatelja Krzysztofa Ptaka svjedoče koliko o izgovorenim toliko i o neizgovorenim, a za prebogatu skrivenu stranu filma važnim riječima i rečenicama što su, zahvaljujući potpori točnih mizanscenskih rješenja i rječitu jeziku mikroglume, našli aktivna sugovornika upravo u zahvalnu gledatelju. Autor nam je, nenametljivo, neposredno prije kraja filma, odvrtio i mali dokumentarac posvećen autentičnim Nikiforovim slikama.


Petar Krelja

Vijenac 319

319 - 25. svibnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak