BURA U NAPRSTKU VODE

BURA U NAPRSTKU VODE

Crkva može biti posve mirna. Jer, dok je gibsonovskih strasti i površnih dekodera, poput Browna i Howarda, tajna svetoga grala, Marije Magdalene i Isusove privatnosti ostat će sigurno zakopana

U jeku hrvatske premijere Da Vincijeva koda jedne su domaće novine prenijele vijest da je Umberto Eco, na nekom javnom skupu, autora istoimenoga proznog predloška, Dana Browna, nazvao književnim smutljivcem. Dakako, čekalo se što će o ekraniziranom svjetskom bestseleru reći upravo Eco, budući da je Brownov triler već na prvi pogled mirisao na njegovo Ime ruže. Sada je teško povjerovati da je u ugledna talijanskog semiotičara i romanopisca proradila taština, ili da je svojim ispadom pokušao degradirati konkurenciju. Jer, svakomu tko se dohvatio razglašena Brownova predloška i usporedio ga s Talijanovim, odmah je jasno da su dvojici pisaca zajedničke samo kriptološke strasti, a njihovim romanima žanrovski predznak. Ecovu intertekstualnu slojevitost Brown (kojega su tužili zbog navodnoga plagiranja nekog drugog djela) jednostavno je ignorirao, zamijenivši je plošnom i lapidarnom naracijom, dajdžestiranim lekcijama iz povijesti i kunsthistorije te provociranjem vatikanskih dogmi o Bogočovjeku naukom tajnoga društva, zbog čega se prilično uzbudila i Crkva. Zato se čitatelj nije morao osobito mučiti dekodiranjem metanarativnih sastavnica predloška, kao što je to slučaj u Eca; većinu toga posla napravio je pisac, konzultirajući priručne savjetnike i literaturu. Za gledatelje, kojima je i to previše, pobrinuo se američki srednjostrujaški redatelj. U rukama Rona Howarda, koji se dobro snalazio u fantazijskim djetinjarijama (tipa Willow), a poslije i oskarovski ambiciozno zagrizao i u psihodramu (Genijalni um), oljušten je do temeljne linije zapleta što ga pokreće ubojstvo Velikog meštra Sionskog priorija usred pariškoga Louvrea, a ispunjava potraga za tajnom svetoga grala i navodnim Kristovim potomstvom koju je pokojnik brižno čuvao. Po jednostavnoj linearnoj shemi, prilagođenoj populističkim standardima, radnja se reducira na natezanje dviju suprotstavljenih sila: tvrdih štovatelja Kristove božanske muke, okupljene oko organizacije Opus Dei, i krivovjernoga Sionskog priorija, tajno udruženih štovatelja Marije Magdalene kao Isusove navodne družice i nastavljačice njegove kraljevske loze, poistovjećene i sa samim svetim gralom. Kulturološki ukrasi (dociranja) iz predloška, makar i u light–izdanju što ga serviraju publikacije tipa Biblija u stripu ili Einstein za djecu, u filmu su svedeni na minimum. Dok Brown, primjerice, zalihosno nabraja tko je sve u povijesti bio članom toga tajnog društva (od Boticellija i Da Vincija preko fizičara Newtona do pisaca Hugoa i Cocteaua), a njegovi protagonisti s neviđenom lakoćom rješavaju brojne anagramske zagonetke te naširoko tumače simboliku brojeva, znakova i ikona, redatelj Howard funkcionalno se utječe jedino neproniknutoj Da Vincijevoj ostavštini, a sjeti se i Newtonove jabuke. Protagonisti pritom zamjenjuju (čak i površnu) Brownovu enigmatiku mehanikom akcijskoga trilera s premalo mistike i tek nešto jezične patine (pripadnici Opus Dei razgovaraju na latinskom, što ne čine čak ni u romanu!). Tako opustošenu pustolovinu Dana Browna, koja se odmotavajući konce (dvostruke) zavjere učestalo prebacuje iz muzejskog u sakralni ambijent i obrnuto, dodatno je razvodnio bljedunjavi nastup Toma Hanksa u glavnoj ulozi harvardskog simbologa Langdona i Audrey (Amelie) Tautou u ulozi kriptologinje Sophie, a prema nalazu Priorija posljednje merovinške kraljevne i Isusove potomkinje. Čak i markantnije glumačke pojave, poput Iana Mc Kellena (Sir Teabing), Jean Reno (inspektor Fache koji prikriva svoju pripadnost Opusu Dei) ili Alfreda Moline (šef O. D.–a, biskup Arigaorosa) tek ostaju u funkciji verbalnoga raspletanja tajne. S druge strane, čudovišno stilizirani Paul Bettany (albino ubojica Silas), strastvenim samomučenjima guta i previše filmskoga vremena. Crkva zato može biti posve mirna. Jer, dok je gibsonovskih strasti i površnih dekodera, poput Browna i Howarda, tajna svetoga grala, Marije Magdalene i Isusove privatnosti ostat će sigurno zakopana.

Diana Nenadić