BEZ KOMPROMISA

BEZ KOMPROMISA

Zagrebački nastup potpuno je opravdao status Mare kao beskompromisna benda snažnih, znojem natopljenih skladbi, koje izviru iz miljea radničke klase. Njihov žestoki rock pokazao je da Marah savršeno funkcionira u koncertnom formatu

»Dio mene još uporno vjeruje da rock–glazba, kao uostalom i svaka umjetnost, povremeno ima ulogu nečega što nas uspijeva učiniti sretnima što živimo«, napisao je u jednom tekstu o skupini Marah u »The New York Timesu« književnik Nick Hornby. Nimalo čudno za čovjeka koji je odrastao i formirao se uz rock–glazbu. Na kraju krajeva, braća Serge i Dave Bielanko, vođe Mare, napajali su se na istim buntovničkim izvorima. Zagrebački nastup filadelfijske skupine na turneji kojom predstavljaju svoj posljednji, peti po redu, album If You Didn’t Laugh You’d Cry, potpuno je opravdao status Mare kao beskompromisna benda snažnih, znojem natopljenih skladbi, koje izviru iz miljea radničke klase. Njihov žestoki rock pokazao je da Marah savršeno funkcionira u koncertnom formatu. Iako su prethodna dva albuma bili nesretno lutanje za novim izrazom, posljednji opus vratio je skupinu na trag njihova prva dva izdanja u kojima su se bavili alt–countryjem i americanom tipa Born To Run. I u ovom nastupu mogle su se vidjeti sličnosti s često spominjanim uzorima, poput Springsteena ili skupina Replacements i Faces, ali i to da Marah nikako nije jednostavan pastiš rock–arhetipa, nego vrlo vitalna autorska i izvođačka snaga. Skupina je nastup otvorila žestokom verzijom Jamove In The City, skladbe koja je bila izvrstan naslov onoga što je slijedilo. Stihovi »In the city there’s a thousand things I want to say to you« sjajno su uveli u pregršt urbanih priča braće Bielanko u kojima mračne uličice i krvave šake povremeno zamjenjuju slomljena srca i putovanja. Gotovo čitav repertoar posljednjeg albuma, svojevrsna melodiozna mješavina žestoka folka i rocka srednjega tempa, pokazao je lakoću prijelaza iz električnih u akustične brojeve, uvjerljiva dvoglasja i sigurnost kompaktnog sastava (tri gitare, bas, bubnjevi), ali ponajprije golemu količinu strasti s kojim ih izvodi. Posebno su se dojmili rock–a–billy The Closer, pivom natopljena americana Sooner Or Later, sjajne gitare u The Hustle, himna nesretnika Poor People i tipični urbani rock Demon Of White Sadness. Brže skladbe povremeno su prekidale balade srednjega tempa, poput ode neprilagođenosti So What te springstinovskih The Dishwasher’s Dreams i Walt Whitman Bridge, od kojih je posljednja, vođena akustičnom gitarom i usnom harmonikom, jedno od tipičnih lica sastava. U dva bisa čuli smo i nekoliko starijih favorita — Point Breeze, Reservation Girl, akustični Barstool Boys i ispovijed vijetnamskoga veterana Roundeye Blues, a našlo se mjesta i za On the Road Again Willieja Nelsona. Na kraju, nakon što se već dobar dio publike razišao, sastav se uz poruku: »sad kad smo se riješili loosera, možemo nastaviti«, vratio na pozornicu i odsvirao furiozni dodatak, koji ih je ostavio iscrpljene i potpuno mokre od znoja. Ukratko, nadahnuti niz kratkih i snažnih rock–skladbi punih dojmljivih rifova i poetičnih gradskih priča natopljenih cigaretama i alkoholom u izvedbi sastava koji daje 150 posto i po nastupu ne ostavlja ni trunke rezerve.

Velimir Cindrić