Znanost o prešućenome i prešućena znanost

XXXIII. dani hvarskoga kazališta, Prešućeno, zabranjeno, izazovno u hrvatskoj književnosti i kazalištu, Hvar, 3 – 6. svibnja 2006.

Znanost o prešućenome i prešućena znanost

Načelna je tema, obuhvativši i objedinivši sadržajno heterogene i vremenski disperzivne predmete izlaganja, zahvaljujući širini i otvorenosti omogućila rasvjetljavanje najrazličitijih nepoznanica i lakuna iz hrvatske književne i kazališne, pa i šire kulturne povijesti

Već doista respektabilan niz godina svibanj je doba godišnjih forskih susreta hrvatskih i inozemnih kroatista, komparatista, teatrologa i kazališnih kritičara, a povremeno i predstavnika drugih znanstvenih i umjetničkih disciplina. Tako je i ove godine, od 3. do 6. svibnja, grad Hvar ugostio tridesetak proučavatelja hrvatske književnosti i kazališta u sklopu trideset i trećih po redu Dana hvarskoga kazališta, znanstvenoga simpozija čiju organizaciju potpisuju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Splitski književni krug, Poglavarstvo grada Hvara i Hvarsko pučko kazalište. Naglasivši dugovječnost hvarskoga simpozija, na kojoj bi mu svaka slična manifestacija mogla samo pozavidjeti, kao i jednako važan kontinuitet njegova održavanja i publiciranja pratećega zbornika, ovogodišnji je skup u ime HAZU otvorio akademik Nikica Petrak, a otvaranje su prigodnim pozdravnim govorima uveličali i splitsko–dalmatinski župan Ante Sanader, hvarski gradonačelnik Pjerino Bebić te biskup hvarsko–bračko–viški, monsinjor Slobodan Štambuk. Do prije nekoliko godina, izlaganja na hvarskome simpoziju organizirala su se oko pojedinih književno–povijesnih razdoblja kao što su književnost i kazalište preporoda, realizma ili moderne, dok naslovi posljednjih dvaju zbornika — Igra i svečanost u hrvatskoj književnosti i kazalištu, Prostori i granice hrvatske književnosti i kazališta — pokazuju da je došlo do smjene prepoznatljive paradigme i da su nakon jubilarnoga tridesetoga rođendana Dani hvarskoga kazališta počeli njegovati novu tradiciju problemskoga, tematskog objedinjavanja znanstvenih izlaganja. Intrigantna pa donekle i provokativna krovna tema ovogodišnjega skupa, Prešućeno, zabranjeno, izazovno u hrvatskoj književnosti i kazalištu, pokazala je kako povijest hrvatske književnosti i kazališta upravo obiluje nedovoljno istraženim i nepotpuno shvaćenim, prešućenim, zabranjenim i izazovnim pjesnicima, prozaicima, dramatičarima, djelima, opusima, temama, fenomenima, događajima, razdobljima… Ili, drukčije rečeno, načelna je tema, obuhvativši i objedinivši sadržajno heterogene i vremenski disperzivne predmete izlaganja, zahvaljujući širini i otvorenosti omogućila rasvjetljavanje najrazličitijih nepoznanica i lakuna iz hrvatske književne i kazališne, pa i šire kulturne povijesti. Znanstveni dio XXXIII. dana, koji se po običaju odvija u Gradskoj loži, otvorila je Divna Mrdeža Antonina izlaganjem o različitim pristupima (samo)određenja i svrstavanja hrvatskih starih pisaca, da bi potom uslijedilo još nekoliko referata o starijoj hrvatskoj književnosti. Tomislav Bogdan u radu se usredotočio na pjesnika Ivana Mršića iz 17. stoljeća, čije pjesme nakon niza zamršenih putešestvija napokon postaju dostupne i suvremenoj javnosti: utvrdivši temeljna obilježja Mršićeve poezije (tematsku tipiziranost, apelativnost, kolokvijalizam, prigodničarski karakter, složenost sintakse, metra i rime, itd.), Bogdan je paškoga pjesnika smjestio na razmeđu autorske i pučke lirike. Razmatrajući Dubrovnik kao izazov suvremenim piscima, Dunja Fališevac je kroz optiku triju književnika, Miroslava Krleže, Ivana Slamniga i Luke Paljetka, identificirala nekoliko tipova odnosa prema dubrovačkoj književnosti i kulturi. Zlata Šundalić govorila je o proznoj obradi legende o sv. Eustahiju koj u je sredinom 18. stoljeća načinio slavonski franjevac Đuro Rapić i pokazala kako je Rapić u nju unio niz transformacija u odnosu na svoje prethodnike, primjerice, humaniziranije likove. Istražujući problematiku pučkih kalendara, Milovan Tatarin obradio je zaboravljeni kalendar iz 18. stoljeća koji je priredio Emerik Pavić, što među ostalim zanimljivostima sadrži i obrade pojedinih basni i niz praktičnih savjeta puku poput onih o čuvanju vina, obrani od vuka i sl. Dosljedno svome interesu za srednjovjekovne teme, Nikica Kolumbić pozabavio se brojnim i naglašenim razlikama unutar korpusa starije i novije srednjovjekovne književnosti, a potom se znanstvena rasprava premjestila u dvadeseto stoljeće. Zaboravljeni, ali čudesni Ujevićevi prepjevi Verhaerenovih djela poslužili su Nikici Petraku kao odskočna daska za raspravu o različitom ugledu i statusu prijevoda i prepjeva u hrvatskoj i svjetskoj književnosti, a usporedba se pokazala nepovoljnom za Hrvatsku, dok je Anatolij Kudrjavcev tek nakon što je održao referat o plodnu i nedovoljno poznatu splitskom i orebićkom književniku Živku Vekariću otplovio na kopno kako bi primio nagradu za životno djelo, na kojoj mu i ovim putem valja još jednom čestitati. Zaintrigirana često tabuiziranim temama poput tjelesnosti i smrti, Ljiljana Ina Gjurgjan posvetila se motivu fetišizacije žene u djelima Miroslava Krleže, a o Krležinim je Zastavama, kao i godinu prije, govorila Zvjezdana Rados — no ovaj je put autorica promotrila Krležinu prozu kao zrcalo vremena u kojemu je napisana. Drugi dan simpozija započet je referatom Branke Brlenić Vujić o Jelovšekovom praškome dnevniku, u kojem je Brlenić Vujić zaključila kako je Jelovšek u njemu ispisao svojevrsnu inačicu buduće ekspresionističke poetike i kulturološki portret grada. Radovi Helene Sablić Tomić odaju kontinuitet zanimanja za problematiku ženskoga pisma, a na ovim se Danima u žarištu autoričina interesa našao Misterij žene (1900), zbirka spisateljice Zofke Kveder, poznate i pod pseudonimom Dimitrije Gvozdanović. Analiza korespondencije Branka Vodnika s Isidorom Kršnjavim i Štefom Iskrom u razdoblju od 1902. do 1906, koju je provela Libuše Jirsak, razotkrila je, među ostalim, i posve nepoznata Vodnika, Marica Grigić predstavila je dramska djela Bože Lovrića, dok je Helena Peričić, analizirajući recepciju engleske književnosti u hrvatskoj kritici u razdoblju od 1918. do 1940, upozorila na porast čitateljskog i kritičkog interesa za englesku književnost u spomenutom razdoblju. Kao i svake godine, drugi dan obilježile su i teatrološke teme. Antonija Bogner Šaban rad je posvetila književnom i kazališnom stvaralaštvu braće Tucić. Ona je ukazala na niz nepoznatih detalja o radu Srđana Tucića, ponajprije o njegovu inozemnom kazališnom djelovanju i recepciji, naglasivši kako su njegov boravak u Londonu i Sjedinjenim Državama područja koja bi trebalo dodatno istražiti; nadalje, autorica je upozorila na potrebu revalorizacije književnoga rada Tucićeva prerano preminula brata Mladena. Vrstan stručnjak za kazališni opus Josipa Bacha, Branko Hećimović, dotaknuo se feljtonističkih i polemičkih članaka znamenitoga redatelja i ravnatelja Drame zagrebačkoga HNK, a Martina Petranović govorila je o kazališnoj recepciji Wedekindovih djela. Drugi simpozijski dan zaključila je Lucija Ljubić izlaganjem o Hauptmannovim ženskim dramskim likovima na pozornici zagrebačkoga HNK — Anici, Rozi Bernd i Elgi — te o glumicama koje su ih utjelovljivale — Hermini Šumovskoj, Nini Vavra i Anki Kernic — istaknuvši k tomu i podjednako začudnu i žalosnu činjenicu kako nakon Drugoga svjetskoga rata na hrvatskim pozornicama nije izvedeno nijedno djelo velikoga njemačkoga dramatičara i nobelovca. Posljednji, treći dan simpozija otvorila je Anica Bilić referatom pod naslovom Zašto su mali pisci prešućivani u hrvatskoj književnoj historiografiji?, u kojem je, pokušavajući odgovoriti na pitanje o učestalu zanemarivanju zavičajnih, regionalnih, emigrantskih, katoličkih i inih rubnih skupina književnika u prethodnim razdobljima, odnosno o obnovljenu interesu za njih, uvela distinkciju između hijerarhijski orijentirane moderne i uključive postmoderne. Trenutno jedan od najboljih poznavatelja književnosti i književnih prilika u doba NDH, Ivica Matičević je, govoreći o Pometovu feljtonu u »Spremnosti« dokazao da je i u tom razdoblju također postojao prostor literarne slobode, smijeha i kritičke misli. Izlaganje Hrvojke Mihanović Salopek bilo je posvećeno plodnu (putopisnom) opusu Zlatka Tomičića, ali i njegovoj političkoj sudbini, dok je Ana Gospić izložila disidentsku poziciju kultne kazališne skupine Montažstroj, koja je obilježila kazališne devedesete ne samo u Hrvatskoj nego i izvan njezinih granica. Adriana Car Mihec uhvatila se u koštac s vrlo aktualnom tematikom medija kao dramskog izazova, govoreći o otisku video– i televizijskih svjetova te računalne tehnologije na dramske rukopise suvremenih hrvatskih dramatičara, ponajprije na temelju djela Ivana Bakmaza (Video–fabula, Video–život) i Tanje Radović (Mačja glava, Iznajmljivanje vremena, Kompjuter…). Zahvaljujući izlaganjima Brune Kragića i filmska je problematika postala neizostavnom sastavnicom Dana hvarskoga kazališta — ove godine Kragić je razmotrio odnos hrvatske filmske kritike pa i historiografije prema Americi kao metafori populizma i žanrovske usmjerenosti, odnosno Europi kao metafori elitizma i opiranja čvrstim žanrovskim određenjima. Na koncu, XXXIII. dane zatvorila je Snježana Paušek Baždar izlaganjem o tematskoj novini u Danielovoj Poemi nakon zabrane alkemije iz 1317, a ta je tematska novina prožimanje religije s alkemijom. Jedan od najljepših običaja Dana hvarskoga kazališta svakako je onaj da znanstveni skup prate i kazališne predstave u jednom od najstarijih europskih kazališnih prostora. No, budući da se Hvarsko kazalište restaurira, punom se parom pripremajući za veliku obljetnicu 400. godine postojanja, ovogodišnje su se predstave održavale u Zadružnome domu Ružmarinske zadruge u Brusju, mjestašcu nedaleko od Hvara u kome se nalazi i crkvica sv. Jurja poznata po mozaicima Križnoga puta Ive Dulčića. I ove su godine u sklopu Dana, uz kao i uvijek velik odaziv i odobravanje publike, izvedene tri predstave. Hvarsko pučko kazalište je po 56. put odigralo predstavu Šaka zemje prema stihovima Jure Franičevića Pločara i u režiji pokojnoga Marina Carića, Dramski studio mladih iz Hvara — pomladak i budućnost hvarskoga teatra — predstavio se predstavom Cvit u žepiću Tina Kolumbića u režiji Dolores Kolumbić, dok je viško Amatersko kazalište Ranko Marinković »na viškoj cokavici« Line Blažević i u režiji Lenka Blaževića izvelo Tastamenat Vanče Kljakovića. U lijepe hvarske običaje pripada i predstavljanje ukoričenih znanstvenih radova s protekloga simpozija. Zbornik radova s XXXII. dana nosi naslov Prostor i granice hrvatske književnosti i kazališta te u redizajniranu i modernijem ruhu broji više od pet stotina stranica i čak trideset i jednu znanstvenu studiju. S obzirom da se tiskanje radova sa znanstvenih simpozija u neku ruku podrazumijeva kao njihov najprirodniji ishod, važno je naglasiti da je u današnjim tržišno orijentiranim izdavačkim uvjetima objavljivanje znanstvenih zbornika ravno junačkome podvigu, što nepomućeno tridesetdvogodišnje izlaženje hvarskoga Zbornika čini tim jedinstvenijim i dragocjenijim. Ovogodišnji će Dani hvarskoga kazališta ipak, osim po uobičajeno visokoj razini znanstvenih izlaganja te već poslovičnom i neizmjernom gostoprimstvu, srdačnosti i velikodušnosti domaćina, Hvarskoga pučkoga kazališta na čelu s Milanom Lakošem, po mnogočemu ostati upamćeni i kao ponešto atipični. Nažalost, ove godine nisu nam se mogli pridružiti akademik Nikola Batušić, vertikala hvarskih Dana, kao ni njihova vjerna pratiteljica Nevenka Bezić Božanić, te još poneki stalni izlagači. No, gotovo jednako snažno osjetila se i smušenost uzrokovana hotelskom privatizacijom, odnosno jaz između hrvatske znanosti o književnosti i kazalištu na jednoj i materijalističkoga duha vremena na drugoj strani. Stoga je na neki način i upravo simptomatičan apsurd da se nedavno objavljen zbornik radova pod naslovom Hvarsko kazalište (2005) — nevezan za znanstveni simpozij srodnoga imena — u kojemu su sabrane studije iz pera niza arheologa, povjesničara, povjesničara umjetnosti i književnosti, teatrologa, lingvista i redatelja o teatru forskom, mogao nabaviti ni manje ni više nego u ljekarni. Naposljetku, nabrajanje tipičnih i atipičnih komponenti XXXIII. dana hvarskoga kazališta dovodi nas do još jedne, sada već nažalost tipične, pojave — medijske nezapaženosti. Aludirajući na krovnu tematiku Dana, monsinjor Štambuk naglasio je kako i šutnja katkada može biti mudra, ali je hvarskim znanstvenicima ujedno poželio i da se rezultati njihova istraživačkoga rada i vide i čuju. No, kad bi se viđenost i čujnost hrvatske znanosti o književnosti i kazalištu mjerila samo medijskim odjecima, što srećom ipak nije slučaj, morali bismo zaključiti kako je ono što smo prije nekoliko godina pomirljivo zvali medijskom stidljivošću sada već preraslo u otvorenu nezainteresiranost pa čak i prešućivanje, koje, dakako, ne vrijedi samo za Dane hvarskoga kazališta nego i za brojna slična događanja. Riječju, Danima ne samo da je nasušno potrebna pravodobna financijska injekcija nego i energičnija potpora mjerodavnih ustanova, jer je pitanje koliko se još dugo entuzijazam pojedinaca može nositi s pritiscima i posljedicama privatizacije, izlaska na tržište i medijske okrenutosti skandalu, koliko god mi to pitanje htjeli prešutjeti.

Martina Petranović